„Papa Franjo o životu i vjeri“ naziv je knjige koju je objavila splitska nakladnička kuća Verbum a koja pruža čitateljima do sada najdublji uvid u razmišljanja aktualnog Pape. Na koricama knjige otisnut je natpis „Svjetski bestseler broj 1“ uz napomenu kako se radi o prvoj autoriziranoj knjizi Pape Franje.
Piše: Pejo Gašparević
Zapravo, riječ je o knjizi intervjua koje su sa sadašnjim Papom Franjom vodili dvoje vrsnih novinara Sergio Rubin (Argentina) i Francesca Ambrogetti (Italija) u vrijeme dok je on bio kardinal Jorge Bergoglio u glavnom argentinskom gradu Buenos Airesu.
Pronicljivi novinarski dvojac je u predgovoru briljatnom rečenicom oslikao ljudski, teološki i duhovni profil kardinala Bergoglija (sada Pape Franje) rekavši za njega: „Nije ni govornik od formata i histrionskih nadarenosti, nego nenametljiva stila, ali sadržajno dubok“.
Autori u kardinalu Bergogliju (sada Papi Franji) također vide „Božjeg čovjeka obdarenog oštrom intuicijom“.
Iščitavanje ovih autorskih teza navodi nas na ispravan zaključak kako se odrednice „sadržajno dubok“ i čovjek „oštre intuicije“ mogu smatrati i dominantnim duhovno-teološkim, ali i intelektualnim crtama Pape Franje. „Sadržajnom dubinom“ i „oštrom intuicijm“ Papa Franjo snabdijeva svoja jezgrovita promišljanja koja, oslonjena upravo ne te uporišne točke, dobijaju snažnu dimenziju mudrosti.
Ova nam knjiga približava kardinala Bergoglija (sada Papu Franju) u mnogim njegovim slojevitim nanosima, duhovno-intelektualnim preokupacijama i poniranjima u različita stanja čovjekova života.
On, primjerice, zagovara „hod u strpljenju“ i pri tomu kaže: „Katkad nas život ne tjera da 'djelujemo' nego da 'trpimo', snosimo, podnosimo svoja i tuđa ograničenja. Hoditi u strpljenju znači prihvatiti da vrijeme pomaže u sazrijevanju. Hoditi u strpljenu znači pustiti da vrijeme iscrta i oblikuje naš život“.
Na takva viđenja naslanjaju se i razmišljanja o životnoj boli, u tom kontekstu Papa Franjo pridodaje: „Moramo znati da se život ne može poroditi bez boli. Ne pate samo žene koje donose dijete na svijet, nego svi ljudi, u svemu što je doista vrijedno i što nam pomaže da rastemo moramo proći kroz trenutke boli. Trpljenje nam daje plodonosnu snagu“.
Posebice se zanimljivim čini Bergoglijevo (Papa Franjino) definiranje dezinformiranja, klevete i ogovoranja. Evo njegovog sugestivnog stajališta: „Mislim da je problem i komunikacijske prirode, a potiču ga tri ljudske radnje: dezinformacija, kleveta i ogovaranje. Ovo prvo radimo kad nikad ne dajemo potpunu informaciju o nekom čovjeku ili događaju, nego se brže-bolje upustimo u trač. I sami mediji ponekad prenose samo ono što je kontroverzno, čak i kada je takav pristup potpuno neobjektivan. Držim da je dezinformiranje najopasnija pojava, jer iznošenjem samo jedne strane mi sluđujemo slušatelja, navodimo ga na krivi put. Kleveta i ogovaranje moralno su problematičnija djela nego dezinformiranje, ali možda ne pričinjavaju toliko štete na planu susreta“.
Nezaobilaznim se čini skrenuti pozornost i na Bergoglijevo (Pape Franje) viđenje ideologije. Evo što on naglašava: „Ako ne prihvatimo da u društvu ima ljudi čiji su stavovi drukčiji od naših, pa čak i protivni našima, i ako te ljude ne poštujemo, ne molimo se za njih, nikad ih nećemo u svom srcu otkupiti. Ne smijemo dopustiti da ideologije nadjačaju moral“.
Reflektori Papine poruke kako „ne smijemo dopustiti da ideologije nadjačaju moral“ na poseban se način mogu usmjeriti na one zemlje i narode koji su deseteljećima stenjali pod čizmom komunističkog jednoumlja. Tragovi komunističke ideologije još se vide u obezvrijeđivanju i marginaliziranju onih koji nisu na „stranačkim linijama“ kao nekoć na „partijskoj liniji“. To znači da još uvijek nije iščezlo stanje duha u kojem ideologija nadjačava moral. Otisci komunističke ideologije, preciznije rečeno komunističkog mentaliteta, ostavljaju se i na medijskoj, odnosno internetsko-portalskoj pozornici, gdje anonimni ili lažni autori, omalovažavaju neistomišljenike, kleveću ih i izmišljaju neistine samo zato da bi ih diskreditirali ali bez oslonca na argumente i činjenice.
Neslaganje sa marksističkim svjetonoazrom uočava se i u Bergoglijevoj (Papa Franjo) raščlambi teologije oslobođenja koja je nikla u Latinskoj Americi. Podsjetio je na upute Kongregacije za nauk vjere (1984.) o teologiji oslobođenja „gdje ju se opisuje, ukazuje na njezina ograničenja (jedno od njih jest i pozivanje na marksističku hermenautiku stvarnosti), ali i pokazuju njezine dobre strane“. „Stav Crkve o toj materiji je vrlo širok“, ističe Bergoglio (Papa Franjo).
Nakon izbora Bergoglija za Papu Franju neki su ga analitičari, skloni brzopletosti, proglašavali zagovornikom teoologije oslobođenja. Međutim, citiranim stajalištem vidljivo je da Papa Franjo ne udjeljuje pljesak teologiji oslobođenja, nego joj pristupa krajnje iznijansirano poručujući kako je stav Crkve o toj materiji „vrlo širok“, ali istodobno i upozoravajući na njezina ograničenja a jedno od njih je pozivanje na „marksističku hermenautiku stvarnosti“. Istodobno ne može se oponirati niti njegovu viđenju da je o toj materiji stav Crkve „vrlo širok“. Najkraća inventura pruža informaciju kako se lepeza „širokih stavova“ Crkve kreće od knjige „Teologija oslobođenja“ autora peruanskog dominikanca Gustava Gutierezza, kojom se zagovara „povlašteno opredjeljenje za siromašne“ (što su neki nazvali kršćanskim socijalizmom), do već spomenutih uputa Kongregacije za nauk vjere (1984.) u kojima se, između ostalog, navodi da je teologija oslobođenja povezana „sa revolucionarnim i marksističkim idejama“, i predstavlja „fundamentalnu prijetnju vjeri crkve“.
Različita viđenja teologije oslobođenja na najvišim crkvenim razinama imaju i svoju svježu epizodu. Aktualni prefekt Kongregacije za nauk vjere nadbiskup Gerhard Muiller svoje je razmatranje uobličio ovako: „Latinsko-američki crkveni i teološki pokret zvan 'teologija oslobođenja', koji se proširio u drugim krajevima svijeta nakon Drugog vatikanskog koncila, trebao bi, po mom mišljenju, biti uvršten među najvažnije struje u katoličkoj teologiji 20-og stoljeća“.
Na sastanku sa svećenicima Rimske nadbisupije Papi Franji je, uz podsjećanje na ovu izjavu nadbisupa Muillera, upućeno izravno pitanje - kakvo je stjalište Vatikana prema teologiji oslobođenja? Papa Franjo, ne čekavši završetak pitanja, oštro je uzvratio: „to je što Muiller misli, to on misli“. Drukčije rečeno, Papa Franjo je na sebi svojstven način izrazio nesklonost Muillerovom veličanju teologije oslobođenja.
A na pitanje novinarskog dvojca (autora knjige) drži li da je bilo pristaša teologije oslobođenja koji su pošli pogrešnim putem, Bergoglio (Papa Franjo) je odgovorio:“Zastranjivanja je bilo“.
U iznimno inspirativno vođenom razgovoru novinari autori knjige „Papa Franjo o životu i vjeri“ pitali su Bergoglija mislili da ćedoći do napretka na polju ponovnog ujedinjenja kršćanskih vjeroispovijesti? On je odgovorio: „Ne čini mi se da se sada može razmišljati o ujedinjenju, ili bar ne potpunom, nego o složnoj različitosti, koja implicira zajednički hod, u molitvi, i zajednički rad, te zajedničko traganje za susretom u istini“.
Po Bergogliju (Papi Franji), Crkvi koja se ograničava na župnu administraciju , koja živi zatvorena unutar granica svoje zajednice, dogodit će se isto što i zatvorenom čovjeku -„zakržljat će umno i tjelesno“.
„Ići u susret ljudima znači usuditi se izići iz sebe sama, izvan ograda što ih tvore naša vlastita uvjerenja, ako nam ona počnu biti zaprijekom, ako nam zaklanjaju obzor koji je Bog sam; to znači izići i zauzeti stav slušanja. Svećenici svakako znaju što su im dužnosti“, poručuje Bergoglio (Papa Franjo).
Dotaknuo se i novinara rekavši da oni imaju „bujnu i prebujnu maštu“.
U mnoštvu sugestivnih razmatranja Papa Franjo (Bergoglio) posebice je istaknu tri riječi koje, po njemu, određuju ljude i obuhvaćaju sve životne situacije, a to su: MOLIM, HVALA I OPROSTI.
Priznajem, čitajući knjigu „Papa Franjo o životu i vjeri“ plovio sam širokim oceanima duha.
Pejo Gašparević
5. prosinca 2013.