01
Wed, Apr

Pejo Gašparević
Typography

pejo gasparevic naslovnicaHoće li Balkan biti bačen u vrtlog novih teritorijalnih prekrajanja? Poticaje za takav upit i traženja odgovora na njega  daju najnoviji istupi ministra vanjskih poslova Turske Ahmeta Davutoglua  i Dušana Prorokovića autora nedavno objavljene knjige „Geopolitika Srbije“.

Piše: Pejo Gašparevi
Davutoglu je prigodom primanja titule počasnog doktora na Sveučilištu Sv. Kiril i Metod u Skoplju ponovno demonstrirao Turske pretenzije za jačanjem uloge na Balkanu.
„Skoplje ne može biti snažno ako nije čvrst Istambul, a isto tako ni Istambul ne može biti čvrst ako nisu snažni Sarajevo, Sofija ili Tirana, jer ako ćemo napredovati  onda moramo napredovati zajedno“, istaknuo je turski ministar vanjksih poslova Davutoglu.
Ovaj svježi istup turskog  ministra Davutoglua u Skoplju može se smatrati retorički ublaženom varijantom njegova poznatog govora u Sarajevu u listopadu 2009. godine kada je  prizivao duh otomanskog imperija. Davutoglu je u sarajevskom govoru prije tri godine, da podsjetimo, otomanska stoljeća nazvao „pričom o uspjehu“ te je poručio kako „moramo iznova osmisliti takav uspjeh“.

Dakle, riječ je o višegodišnjem neskrivenom kontinuitetu turske diplomacije kojim se želi priskrbiti dominantnija uloga Turske na Balkanu. Sagledavaju li se takve turske ambicije u jednom širemo kontekstu, onda se može razaznati kako ta zemlja prakticira, metaforički rečeno, „naplaćivavnje“ na Balkanu svoje strateški važne geopolitičke pozicije. Turska kao članica NATO-a „pokrivajući“ raskrižje između jugoistočne Europe i jugozapadne Azije(Male Azije) graniči sa najnestabilnijim područjem našeg doba – Sirijom i Iranom, zemljama koje otvoreno prkose NATO-u i vodećoj svjetskoj sili Sjedinjenim Američkim Državama čiji je Turska (pre)važan saveznik.  

U zaoštravanju odnosa između Sirije(čiji vladajući režim  predsjednika Bašara al-Asada ne želi udovoljiti zahtjevima Zapada zaodstupanjem) i Irana(koji razvija nuklearne programe unatoč zahtjevima Zapada da od toga odustane) s jedne, i NATO-a i SAD-a s druge strane mnogi vide potencijal za razbuktavanje  ratnog požara svjetskih razmjera. U tom metežu  s potencijalno dalekosežnim posljedicama,  članstvo  Turske u NATO-u i savezništvo sa Amerikom očito se honorira udjeljivanjem toj zemlji pojačane uloge na Balkanu.  

Uzgred budu rečeno jačanje utjecaja Turske na Balkanu, zbog jednog „detalja“,  zahtijeva dodatnu senzibiliziranost hrvatske politike i u BiH i u susjednoj Hrvatskoj. Taj „detalj“ se zove turski sudac Mehmet Guney koji je skupa sa američkim sucem Theodorom Meronom i kolegom iz Jamajke Patrickom Robinsonom glasovao za oslobađanje hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača što je bilo dovol
jno da se u haaškom sudištu omjerom 3:2 donese pravomoćna  presuda koja ima nemjerljivu važnost za hrvatsku naciju u cjelini.

Podsjećanjem na taj „detalj“ želi se ujedno reći kako  glasovanje turskog suca Guneya za pravomoćno oslobađanje generala Gotovine i Markača, može imati  implikacije i na hrvatsko-bošnjačke odnosa u BiH koji zahtijevaju  relaksaciju Implikacije po zbivanja u BiH,  ali na drugačiji način, sadržane su i u zamislima  srpskog geostratega srednje generacije Dušana Prorokovića, autora nedavno osvanule knjige „Geopolitika Srbije“.  

Proroković se zalaže za formiranje „balkanske geopolitičke horizontale“ kao vanjskopolitičkog prioriteta Srbije ističući kako bi se njenim uspostavljanjem relaksiralo „makedonsko pitanje koje ima užasan konfliktni poktencijal“ a u nju bi se „vremenom mogli okupiti i Rumunjska, Grčka i Srpska (Republika Srpska)“, a kako je dodao, „možda i Albanija i muslimanski dio BiH“. Znakovito je kako autor ne spominje Crnu Goru iako protezanje „balkanske geopolitičke horizontale“ vidi do crnogorske luke Bar, a to bi onda moglo značiti poništavanje državnosti Crne Gore.  

Još je znakovitije što Proroković  baca srbijansko geopolitičko oko na Republiku Srpsku, ali i „muslimanski dio BiH“, bez  spominjanja hrvatske komponente u BiH. Takav pristup govori o širenju  navike   da se na Bosnu i Hercegovinu gleda kao na srpsko-bošnjačku priču mimo bilo kakvog udjela Hrvata u njoj.  Ma koliko bi se ovakvo Prorokovićevo motrenje na BiH moglo ocjeniti akademizmom, ipak ga se ne može olako zanemarivati jer ono miriše na, kako ga se tada zvalo, „srpsko-muslimanski sporazum“ iz kolovoza 1991. kojim se također ignoriralo Hrvate u BiH.  

„Srpsko-muslimanskim sporazumom“ iz 1991. godine, kojeg su Hrvati uspjeli osujetiti, zagovarao je opstanak BiH u krnjoj Jugoslaviji, a sada se Gospodnje 2012. godine iz beogradskih geostrateških radionica mami „muslimanski dio BiH“ u „balkansku geopolitičku horizontalu“.

Čini se kako se radi o sličnoj  priči u drukčijem pakovanju.
 
No, zamisli turskog ministra vansjkih poslova Davutoglua i srbijanskog geostratega Prorokovića imaju jednu, na prvi pogled neprimjetnu,  podudarnost – u oba se slučaja o Balkanu mašta kao nekoj novoj tvorevini. Proroković to naziva „balkanskom geopolitičkom horizontalom“, a Davutoglu Balkan vidi kao „novu ekonomsku zonu“. Međutim, prizivanje eventualno „novih“ balkanskih tvorevina nije smjer kojim se treba  kretati u traganju za rješenjima u prevladavanju konfliktnosti na Balkanu jer bi to neminovno vodilo u rađanje novih dominacija jednih a potlačivanja drugih.

Ispravnim se čini trasiranje onih staza koje će omogućavati gibanja, suradnju i prijateljstva ali uz međusobna uvažavanja posebnosti.  
Povijest opominje da su se „topionice naroda“ na Balkanu  pretvarale u tvornice za proizvodnju ratova.

Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
22. 12. 2012.