08
Sat, Aug

Pejo Gašparević
Typography

pejo gasparevic gipZbornik dokumenata "Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, Dalmacija“, u kojoj je prvi put objavljeno 318 pretežito Ozninih dokumenata,  dao je  novi doprinos u raskrinkavanju partizansko-komunističkih zločina.  

Ovaj je zbornk, koji je promoviran na okruglom stolu u Splitu, objavljen u nakladi Hrvatskog instituta za povijest i splitske udruge Benedikt, a u njegovoj izradi sudjelovalo je osam povjesničara.  To govori  kako zbornik ima znanstvenu podlogu i ambciju   dostizanja istine na temelju otkrivanja činjenica, te izdizanje iznad dnevnopolitičkog folklore. Prof. dr. Vladimir Geiger, voditelj projekta, istaknuo je kako dokumenti objavljeni u zborniku dokazuju da su partizansko-komunističke vlasti u Dalmaciji provodile „masovnu i sustavnu likvidaciju i zločine nad neprijateljima ili pretpostavljenim neprijateljima, i to po naredbi najviših partijskih i vojnih vlasti“.


“Masovni zločini se ne mogu smatrati pojedinačnim izgredima”, rekao je Geiger, ustvrdivši kako još postoji „dogma o nepogrješivosti Josipa Broza Tita te da on nije odgovoran za zločine“.


„Tito se nalazio na vrhu piramide vojne i civilne vlasti. U njegovim je rukama bila moć i mogao je odlučivati o svemu i tu treba tražiti Titovu odgovornost“, kazao je Geiger.


Po njegovim riječima jedan od Ozninih dokumenata iz siječnja 1945. izvješćuje da su iz zatvora u Splitu kamionima odvezeni zarobljenici s obrazloženjem da ih se prevozi u vojsku. “No, ta su lica udvedena u podrum neke zgrade gdje su postrijeljana”,  rekao je dr. Geiger pozivajući se na Oznin dokument.  “Po tom dokumentu skupinu zarobljenika u Drnišu partizani su likvidirali i bacili u jamu a da svi iz te skupine nisu bili ni do kraja ubijeni tako da su  iz jame vikali – majku vam vašu ubijte me do kraja!”, ističe dr. Geiger.  A u Dubrovniku,  naglašava dr Geiger, ubojstva  zarobljenika nisu vršena strijeljanjem “već su se takva lica klala”. “To je u Dubrovniku radila jedinica narodne obrane”, objašnjava dr. Geiger pozivajući se na dokument Ozne.


Ovako slikovito i dokumentima potkrijepljeni stravični zločini što su ih prema zatočenicima činili partizani i komunisti nepobitno dokazuju kršenje Ženevske konvencije  o postupanju sa ratnim zarobljenicima. U 13. članku te konvencije stoji: ”S ratnim zarobljenicima se mora u svako doba postupati čovječno. Svaki čin ili nedozvoljeno propuštanje od strane Sile koja ih drži a koja prouzrokuje smrt, ili dovodi u ozbiljnu opasnost  zdravlje ratnog zarobljenika koji se nalazi u njenoj vlasti, zabranjen je i bit će smatran kao teška povreda Deklaracije”.


Tvrdnja dr. Geigera da su  partizani i komunisti krajem Drugog svjetskog rata i u poraću činili “masovne i sustavne likvidacije” potvrdu može pronaći u mnogim takvim događanjima i u Bosni i Hercegovini. Primjerice, za polustoljetne vladavine komunističkog režima bilo je zabranjeno spominjati   partizanski zločin u Burića štali u Garevcu kod Modriče. O kako masovnim  likvidacijama se radilo podsjeća KTA u svojem izvješću od 1. lipnja 2009. godine, a u njemu se navodi:”Oko 500 hrvatskih branitelja uglavnom iz Garevca i okolnih hrvatskih sela, predali su se partizanima 24. svibnja 1945. te su bili zatočeni u Burića štalu iz koje su do 28. svibnja 1945. noću izvođeni  i ubijani na više mjesta. Mnogi su bačeni u rijeku Bosnu, a prema kazivanju svjedoka spasilo se tek 60 osoba”.


Bode  u oči činjenica da partizansko “izvođenje radova”, to jest likvidacije više stotina zatočenika u Burića štali obavljene krajem svibnja 1945. godine, dakle nakon što je Drugi svjetski rat završio. Masovna  likvidacija zatočenika po završetku ratnih borbi,  toj raboti daje još morbidniju dimenziju. U posavskim selima uz Savu, u Grebnicama, Baziku, Domaljevcu ili Donjoj Mahali i sada ima živućih svjedoka koji se sjećaju prizora krajem Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega. Tada su Savom, po njihovim svjedočenjima, plutala mnoštva mrtvih ljudskih tijela iz kojih se širio neugodan vonj. Takva svjedočenja sugeriraju logičan zaključak da je među ljudskim truplima što su plutala Savom bilo i onih zatočenika iz Burića štale u Garevcu odakle su ih  partizani noću  izvodili i ubijali a mnoge, kako tvrdi KTA, potom bacili u Bosnu.  Vodeni tok ih je nosio do ušća u rijeku Savu u Šamcu odakle su nastavili plutati prema istoku. Rijeke Bosna i Sava su masovne grobnice zatočen ika u Posavini što su ih ubile partizansko-komunističke vlasti krajem Drugog svjetskog rata i u poraću.


Jednako su potresne i likvidacije 66 franjevaca članova Hercegovačke franjevačke provincije koja su također obavili partizani i komunisti  krajem  Drugog svjetskog rata. Među ubijenim hercegovačkim fratrima je i tadašnji provincija Hercegovačke franjevačke provincije fra Leon Petrović.  Njega i još petoricu fratara, prema crkvenim podacima,  partizani su 14. veljače 1945. godine “svezali žicom, mučki ubili, a tijela bacili u rijeku Neretvu”.


Uvidom u činjenice o partizansko-komunističkim zločinima  trasira se put za postavljanje pitanja –zašto nisu kažnjeni počinitelji? Dr. Geiger, kojeg se ubraja među najtemeljitije  proučavatelje postupaka partizansko-komunističke vlasti, nudi ovakav odgovor: “Nekažnjavanje počinitelja proizilazilo je i iz nemoći vlasti zbog masovnosti takvih djela i velikog broja onih koji su ih činili, ali često i zbog nezainteresiranosti vlasti, jer počinitelji su ipak ‘naši’, a žrtve su ionanko ‘njihovi’”.


Tematiziranje parizansko-komunističkih zločina na području bivše Jugoslavije  u političkom miljeu, koji sebe smatra ljevičarskim i tobože moralno superiornim, još uvijek se tretira nepoželjnim. Ta škola mišljenja ustrajava na produciranju teze o “pojedinačnim incidentima” što su ih počinili partizani i komunisti.  Takva su tumačenja u sukobu sa činjenicama.  Oni koji očigledne masovne partizansko-kuminističke zločine svode na tek “pojedinečane ekscese”,   konfrontiraju se sa humanošću. Prešućivati partizansko-komunističke zločine, znači biti  advokat nečovječnosti  i neistinitosti.


Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević