Novinar Ante Pranjkić (Posavskih korijena - rođen u Štrepcima) vratio se s višednevnog putovanja u Južnu Ameriku te je prihvatio zamolbu da za ovaj portal kroz intervju čitateljima približi svoje dojmove kroz to putovanje jer nas putovanja na svoj način oblikuju i mijenjaju. Putovanja proširuju naše poglede i potiču razvijanje sposobnosti uma te nas oplemenjuju i jačaju toleranciju.
Razgovarao: Pejo Gašparević
PG:- Boravili ste u višednevnoj posjeti Južnoj Americi. Možete li nam približiti taj boravak i oko čega ste bili angažirani?
AP: - Kao zaposlenik samostalnog odjela i programa za Hrvate izvan Republike Hrvatske Hrvatske radio televizije od 28. ožujka do 3. travnja boravio sam u Južnoj Americi, državi Paragvaj i gradu Asuncionu. Naime, tamo se održavao godišnji, 6. po redu, Susret hrvatske dijaspore Južne Amerike, a ja sam dobio zadatak kao novinar Hrvatske radio televizije novinarski pratiti taj događaj. Zadatak mi je bio javiti se jednim „čitancem“ za Dnevnik Hrvatske radio televizije te napraviti nekoliko priloga o životu naših ljudi koji žive i rade u toj dalekoj i egzotičnoj južnoameričkoj državi. Dakle, svakoga dana pratio sam događaje na susretima, koji su se sastojali iz raznih predavanja, panela i stručnih izlaganja te kulturnih sadržaja, a potom posjećivao naše klubove i razgovarao s ljudima.
PG: - Kakve ste dojmove ponijeli s tog putovanja i boravka u Južnoj Americi?
AP: - Južna Amerika je sama po sebi posebna. Drugačija je klima. U jutro jednog dana probudi vas dnevna temperatura preko 36 stupnjeva Celzija, a narednoga vas zapljusne strašna oluja, koja nosi stabla i automobile. Nikad ne znate na čemu ste. Mnogo je siromaštva, iako mi nismo zalazili u one najzabačenije kutke glavnog paragvajskoga grada, ali odiše jedna posebna ljudska toplina, kojom su sve temperamentnije zemlje obojene, pa i naše Hrvatska i BiH. Mirno je a srca bi da pjevaju, da se raduju, vesele…
PG: - Što biste posebice izdvojili iz razgovora s ljudima u Dijaspori u tom dijelu svijet?
AP: - Razgovarao sam s našim ljudima i raduje podatak da oni iako su četvrta ili peta generacija potomaka hrvatskih iseljenika njeguju hrvatski identitet. Istina, govorenje jezika je na vrlo niskoj razini, ali se prisjećaju raznih stvari kroz izreke i rečenice koje su govorili njihovi očevi. Naime, prvi val doseljavanja Hrvata na ove prostore bio je krajem 18. i početkom 19. stoljeća, a drugi, u kojem je bilo i naših Posavljaka dogodio se nakon Drugog svjetskoga rata. Ovdje žive ljudi, koji nose prezimena kao što su Barišić, Krajinović, Marković, Petrović, Dević, itd…, ali su većinom iz Dalmacije. U razgovorima s njima vidi se da im je netko pričao o našim krajevima. Neki se sjećaju i Burića štale, spominju Petra Rajkovačića, neki znaju da su rođaci Mandžukiću ili Ivi Gregureviću. Nije im Posavina baš do kraja nepoznata, iako ju nikada nisu vidjeli. Niti Posavinu niti, Bosnu, pa niti Hrvatsku, ali ju vole. Sjećaju se na hrvatskom jeziku rečenica svojih starih poput: „Mili Bože, gdje dođosmo…“, ili „Majko moja, a ja ostavi mladi luk na njivi…“, i tako slične rečenice, koje upućuju na vrijeme kada su odlazili.
Fotografija ilustrira novinarski angažman Ante Pranjkić u Paragvaju
PG: - Što ste zaključili - što njih u tim razgovorima najviše zanima?
AP: - Zanima ih prije svega kako preživjeti u ovom teškom vremenu, pogotovo u zemljama u kojima oni žive koje su većinom siromašnije. No, naši su ljudi vrlo sposobni, pa i tamo imamo primjera Posavljaka doktora znanosti, liječnika, profesora, poznatih arheologa,… Ipak, naše područje im je prilično neistraženo i ne usude se konkretnije govoriti ili čak nešto i planirati.
PG: - Kako biste Vi generalno ocijenili odnos s hrvatskom Dijasporom diljem svijeta? Gdje vidite prostor za unaprjeđenje tih odnosa?
AP: - U posljednje vrijeme mislim da se taj odnos polako popravlja. No, daleko je od dobra kako na razini nacionalnoj, tako i na našoj posavskoj. Slabo smo uvezani s našim ljudima koji su vrlo cijenjeni i moćni diljem svijeta i koji na život gledaju realnim očima, ali ljubav za Posavinu imaju. Postoje i oni koji su otišli nekim čudnim putevima i kanalima, pa im stid ne dozvoljava biti realnim, pa stalno nešto kukaju, napadaju, nerealno rasuđuju, ali postoje i ljudi koji su racionalni i vole svoj zavičaj. Znaju da se u Posavini rađaju posebni talenti i spremni su i priskočiti, ali putovi su trenutno puni prepreka, pa se ne usude. Osnovna prepreka je nepovjerenje i razjedinjenost. Puni smo osobnoga jala i međusobnih prepucavanja, kažu, a ono bitno zaboravljamo. Zaboravljamo da smo svi iz istih „opanaka“ i da smo svi iste „trešnje“ brali kako mi reče Hugo Antonio Tešić, podrijetlom iz Prijedora kod Brčkog, a danas radi kao jedan od vodećih prerađivača vinove loze, koji je peta generacija potomka Andrije, koji je „trbuhom za kruhom“ završio u Asuncionu.
Prostor za poboljšanje odnosa s dijasporom vidim kroz rad naše udruge Društveno-kulturne platforme za Bosansku Posavinu, u koju se iz dana u dan uključuje sve više mladih i obrazovanih ljudi, onih koji su neopterećeni pričama koje koga izdao i čiji je otac sadio kupus a postao bogat. To su ljudi koji žele raditi i svojim radom doprinositi, žele se međusobno povezivati i svoje znanje i veze, profesionalnu opredijeljenost posvetiti svojoj Posavini, za koju su živote dali njihovi očevi, stričevi, djedovi u Domovinskom, ali i pradjedovi u Drugom svjetskom ratu. Oni žele jedinstvo, a čim osjete razjedinjenost i nekakav jal bježe kao „đavo od križa“. I sve su to obrazovani mladi ljudi, koji vape za zemljacima diljem svijeta, jer su odgajani na četiri ljudske vrijednosti: Bogoljublju, Čovjekoljublju, domoljublju i obitelji. Tako su učeni i odgajani i to žele u svom životu gajiti, ma gdje bili. A, ima ih, vjerujte mi, diljem cijeloga svijeta. Kada sam im rekao da je najnagrađivaniji hrvatski pjesnik prošle godine Pejo Šimić iz Foče kraj Dervente Huanu Esterii Gavranu potekoše suze na oči. Kaže, može li taj Pedro doći i ovdje recitirati o Plehanu.
PG: -Vi ste strastveni putnik koji je do sad posjetio 86 zemalja. Što Vas motivira na ta putovanja i kakve ključne spoznaje nosite s njih?
AP: -Da, jesam prošao mnogo zemalja. Imam već podosta i godina. Da ne bude zabune ta su putovanja bila iz dva razloga: prvi je obrazovanje i usavršavanje, a drugi profesija kojom se bavim. Za vrijeme obrazovanja i usavršavanja prošao sam dosta toga, uključujući SAD i Georgiu tamo sada već davne 2000. godine kada sam sudjelovao u USAID-ovom programu usavršavanja „Osnova zagovaranja“. Iz tog vremena sežu i putovanja u Norvešku, Češku, potom i uspješno svladavanje „Škole za političke studije“ u Straasbourgu“ i tako dalje, a onda dolazi vrijeme novinarstva u kojem sam upoznao neprocjenjivo bogatstvo ljudske različitosti i ljudskih mogućnosti kroz učenje rad s drugima i drugačijima. Prošao sam svijet, ali sam rođen u svojim malim Štrepcima na obroncima planine Majevice u svom Zoviku kod Brčkog u Posavini i to je ono što me prepoznaje u cijelom svijetu i želim da me se kao takvog gleda.
Malog Antu iz malih Štrepaca, kojemu je Bog dao dar i talent novinarstva, a roditelji ugradili volju za radom, kao i franjevci (preminuli- Tihomir, Marko, Anto, posebno Božo i živući Petar) kojima je godinama služio pored Oltara želju za znanjem. I to je to. Ništa posebno kao i svi ostali. Kao pekari kad se raduju kad proizvedu novi kruh, ili kao seljak kad dobije novu žetvu tako se i ja radujem svakoj reportaži i svakom novom zadatku, ali najdraži su mi oni koji me šalju preko Save u moju Posavinu. I upravo je spoznaja da je čovjek ono što nosi u sebi i odakle je jeste vodilja mojega profesionalnoga rada, ali i nepobitna životna istina da čovjek u životu može otići na kraj svijeta, ali će u njegovim dokumentima uvijek pisati gdje je rođen i to je jedini podatak koji se nikada legalno i legitimno ne može promijeniti. I tu je snaga i našega posavskoga zavičaja, toga gordoga imena koje nosi i ova stranica.
U ime portala razgovarao: Pejo Gašparević