Dana 16. srpnja navršava se točno dvadeset godina otkako nas je napustio naš glazbenik Ivo Fabijan.
Njegov je glas zauvijek utihnuo 2006. godine, ali pjesme, emocije i trag koji je ostavio u hrvatskoj glazbi žive i danas. Mnogi ga pamte kao pjevača domoljubnih pjesama, drugi po šansonama, a treći po osebujnom glasu i prepoznatljivim brkovima. No, malo je hrvatskih izvođača čiji se život tako jasno može iščitati kroz vlastite pjesme. Njegova diskografija nije samo niz albuma nego svojevrsni dnevnik jednog vremena. Svaka životna etapa ostavila je trag u njegovu stvaralaštvu: od mladenačkih socijalnih balada, preko domoljubnog zanosa početkom devedesetih, do razočaranja, povratka sebi i rodnoj Posavini.
Djetinjstvo i rane godine
Andrija Ivo Mrvelj, poznat kao Ivo Fabijan, rođen je u Vrbovcu 25.8.1950. godine. Osnovno obrazovanje započeo je u rodnom mjestu gdje je završio prva četiri razreda osnovne škole. Preostale razrede osnove škole završio je u susjednom Donjem Svilaju, a zatim je upisao i završio Učiteljsku školi u Derventi. Ondje je stekao stručnost u području glazbenog i likovnog odgoja, koja je nakon završetka školovanja postala temelj njegova profesionalnog usmjerenja. U ranim godinama karijere radio je kao učitelj, pri čemu su se jasno očitovali njegovi temeljni interesi za kreativno izražavanje i izvedbu. Upravo su te vještine izravno utjecale na njegov prijelaz prema pisanju pjesama i pjevanju. Predavao je u osnovnoj školi u Vrbovcu i Donjem Svilaju, dok nije otišao na odsluženje vojnog roka 1970.godine. Po povratku iz vojske, nastavlja učiteljski posao u osnovnoj školi u Posavskoj Mahali.
Njegov interes za glazbu stvarao je u njemu nove vidike. Interesi usmjereni na društvene i svakodnevne teme, prisutni u njegovim prvim baladama, počeli su se profesionalno razvijati 1974. godine nakon preseljenja u Zagreb, gdje uz studij na Filozofskom fakultetu sve intenzivnije ulazi u svijet glazbe.
Početak glazbenog puta
Preseljenjem u Zagreb započinje njegova profesionalna glazbena karijera kao izvođača vlastitih balada u kojima je obrađivao teme iz socijalnog i društvenog života. Taj prijelaz iz pedagogije u glazbu odražavao je njegov sve veći interes za pisanje pjesama, a rani nastupi učvrstili su njegovo mjesto na lokalnim pozornicama. Kao umjetničko ime uzima pseudonim Ivo Fabijan te nastupa na festivalima i postupno gradi ime na domaćoj glazbenoj sceni. Svoju debitantsku singl-ploču objavio je 1977. godine u izdanju diskografske kuće Jugoton, a na njoj su se nalazile skladbe: Volim te mama i Ledi, sve se ledi. Tri godine kasnije, pod etiketom diskografske kuće Suzy, objavljuje svoj prvi album, Život u velegradu, te postaje dostupan široj publici. S prvim albumom Ivo se pokazuje kao profilirani pjevač s prepoznatljivim stilom kojeg čine spoj šansone, popa i društveno obojenih tekstova, jednostavan, lako pamtljiv i široko dostupan. Njegov fokus je na priči i interpretaciji. Teme albuma nisu samo ljubavne pjesme nego i teme svakodnevnice, društva i urbanog života. Osim ozbiljnosti, one nose i dozu ironije i humora, a što će još više doći do izražaja u narednim albumima. Nizom balada on slika portret običnog svakodnevnog čovjeka.
Šansonijerska faza
Veću pozornost na sebe skreće 1981. godine kada na Zagrebačkom festivalu nastupa s pjesmom Otvori Marija vrata, kao i 1983. godine na Splitskom festivalu s pjesmom A, ča piješ kad ti škodi. Obje su skladbe pronašle svoje mjesto na drugom albumu, Pričali su meni ljudi, kojeg je izdao Jugoton 1983. godine i koji se odlikuje šansonijerskim, introspektivnim i tekstualno dominantnim izrazom. Pjesme se bave pričama „koje ljudi pričaju” (glas okoline, tračevi, sudovi), unutarnjim doživljajem pojedinca te svakodnevnim situacijama koje dobivaju dublje značenje. Ovim se albumom Ivo Fabijan pozicionira u šansonijerski krug te gradi vjernu, iako užu publiku. U narednim godinama slijede albumi Čudne priče (1984), Takav sam ja (1985), Ah što volim (1986), Mene Milka voli (1988), kojima postiže sve veću popularnost i prepoznatljivost na glazbenoj sceni s pjesmama obilježenim narativnošću, svakodnevnim temama i blagom dozom humora i ironije uz snažne tekstove i naglašenu interpretaciju.
Domoljubna i religiozna faza
Krajem 1980-ih prelazi s društveno obojenih balada i komercijalne pop produkcije na djela koja naglašavaju hrvatsko domoljublje. Objavljuje pjesme i albume koji odražavaju društveno-političke promjene i ratno razdoblje, među kojima su Riječ Hrvatska (1989), Moj narode (1990), Tvoja me ljubav vodila (1991), Kreni Gardo (1991), Vukovarska Golgota (1991), Za Dom (1992). Teme crpi iz folklorne tradicije i popularnih aranžmana kojim je slavio nacionalni identitet, povijest i domoljublje. U toj fazi nastaju i neki posebni projekti (npr. NK Hrvatski dragovoljac, album iz 1991 koji je mješavina prethodno objavljenih domoljubnih pjesama i himni nogometnog kluba NK Dragovoljac).
Fabijanov domoljubni repertoar, koji se snažno pojavio krajem 1980-ih usred rasta hrvatskog nacionalnog buđenja, naglašavao je teme povijesne hrvatske suverenosti, katoličke pobožnosti isprepletene s nacionalnim identitetom i otpora prema Jugoslaviji i komunističkom režimu. Njegove su pjesme prizivale ličnosti i događaje iz starije i novije povijesti, prikazujući ih kao branitelje hrvatskih interesa od svake vrste ugnjetavanja, dok su istodobno slavile regionalni ponos u područjima poput Hercegovine i Dalmacije.
Kroz Fabijanove pjesme osjeti se kako je izgarao za stvaranjem hrvatske države i kako se svim snagama zalagao za njezin boljitak na način kako je on to najbolje znao – svojom pjesmom.
Na albumu Tvoja me ljubav vodila, Ivo je već otvorio teme koje se tiču religioznosti, a 1993. godine Ivo se polagano od domoljubnih tema okreće prema temama koje je obrađivao u prvoj fazi svog stvaralaštva. Na albumu Molitva nas veže (1993), samo se naslovna pjesma još drži religioznih tema, a ostatak pjesama povratak je u svakodnevnicu i život običnog čovjeka.
Manje je poznato da je Ivo Fabijan u župnom listu „Crkva u malom“ svoje matične župe Kraljica svete Krunice u zagrebačkom naselju Kolonija objavio na desetke duhovnih tekstova. Jedna od tih pjesama, posvećena Međugorskoj Gospi, pod naslovom Kako je nebo čudesno, kasnije je uglazbljena i izvedena na festivalu Stepinčeva katedrala 1992. godine.
U vezi religiozne faze, spominje se i njegov album 10 zapovjedi koji je ostao negdje u naftalinu, duboko zaboravljen, iako je pjesme s tog albuma izvodio čak i na Hrvatskoj televiziji (npr. Ja sam Gospodin Bog tvoj). Album je bio koncipiran tako da svaka pjesma bude posvećena jednoj Božjoj zapovijedi.
Faza razočarenja
Iako je krajem 1980-ih i početkom 1990-tih njegov opus obilovao domoljubnim pjesmama, zbog kojih je i u narodu prepoznat kao jedan od najvećih izvođača domoljubnih pjesama, ipak u novoj državi, za koju je toliko pjevao, za njega nije bilo posebnog ni zasluženog mjesta. Političke struje za koje je pjevao, nakon što su se dograbile vlasti i imovine postupno su ga zaboravile. Njihovi motivi više nisu bili isti kao oni o kojima je Ivo pjevao.
Na albumu Srušili se moji snovi (1994), jasno izražava svoju osobnu sudbinu nastalu nakon domoljubne faze:
„Okrenuše meni leđa sitne duše, lažne sjene, ostade mi samo pjesma i daleke uspomene.“
Sredina devedesetih je faza u kojoj nastaje nekoliko albuma na kasetnim izdanjima za različite diskografe, koji su postali rariteti, baš kao što je i Ivo Fabijan nakon jake domoljubne faze u novim okolnostima države i naroda za koje je pjevao, naglo pao u zaborav.
Međutim, ipak je za svoj doprinos hrvatskoj kulturi i glazbi odlikovan je u svibnju 1995. godine Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića zajedno sa 116 drugih osoba.
Ivo se nije dao, uvijek je osjećao puls naroda pa je tako 1995. godine izlazi album i pjesma Ej čovječe stani, stani, u kojoj simbolički pjeva:
„Ej čovječe stani, stani, na krivoj si opet strani, u život ništa nova, samo lova, samo lova; ej čovječe prokleti nećeš u grob ponijeti, mjesto srebra i zlata čeka grobar i lopata…“
Osudu pljačkašima domovine dodatno će naglasiti kroz album Pijana vremena, objavljen 1997. godine, osobito kroz pjesmu Drpi, drpi.
No, treba istaknuti još jedan „zaboravljeni album“, a to je album Tebi pjevam Posavino, objavljen 1995. godine pod etiketom Mega-Ton-Music. Nakon toliko godina lutanja, on se pjesmom vraća u svoju Posavinu. Taj album postao je raritet do kojeg je teško doći, ali ga mnogi vjerni Posavci imaju u svojoj kolekciji.
Introspektivna faza
Spomenuti album Pijana vremena, vraća Ivu na stari put, put boema koji je dezorijentiran nakon velikih promjena i koji se razočaran nakon suočavanja s brutalnom stvarnošću vraća svom svijetu. Ujedno je to njegov prvi album objavljen na CD-mediju i njime se Ivo pomalo vraća iz „zaborava“. Album Robinzon iz 1998. može se promatrati kao logičan nastavak introspektivne faze započete albumom Pijana vremena, ali i kao jedan od njegovih najkonceptualnijih radova. Naslov nije slučajan – on jasno sugerira temeljnu ideju: čovjek kao samotnik u svijetu koji se promijenio. Ovaj album nije tako „bučan“ kao prethodni, Ivo se vraća u „tišinu“, opterećen usamljenošću, otuđenošću i distanciranošću. Pjesme su mu ispunjene motivima potrebe za pronalaženjem smisla.
Robinzon u njegovoj interpretaciji nije pustolov, nego čovjek koji se povukao iz svijeta i koji pokušava preživjeti, ne samo egzistencijalno nego i emocionalno. Ivo se i u svojoj introspektivnoj fazi pokazuje kao autor koji se vratio vjernoj šansoni i umjerenoj pop glazbi. Ovaj album djeluje smireno, kao da izražava kako je konačno pronašao mir nakon svih faza lutanja, pronalaženja i razočarenja. Fabijan više nije glas kolektiva, on se vraća uskom krugu svojim vjernih slušatelja neopterećen masovnom scenom koja mu je bila na raspolaganju u počecima domoljubne faze.
„Robinzon” je tihi, introspektivni i konceptualno zaokružen album koji ne traži pažnju nego razumijevanje.
Nova glazbena potraga
Nakon zatvorenog i kontemplativnog Robinzona, Ivo se okreće narodnjačkom estradnom izrazu sa željom za širim dosegom publike ili da se prilagodi publici koja je u to vrijeme bila željna takvog glazbenog stila. I ovdje dolazi do svojevrsnog zaokreta jer u njegovim pjesmama jača utjecaj narodnjačkih melodijskih obrazaca, pa se njegov ranije izgrađeni prepoznati šansonijerski stil blago mijenja pod utjecajem estrade i elemenata narodne melodike. Tematski ostaje vjeran sebi, iako cilja publiku šireg ukusa. Dakle, Fabijan se polako pomiče prema pristupačnijem, melodijski jednostavnijem i šire prihvatljivom zvuku.
U tom smislu 2000. godine objavljuje albume Ja sam čovjek iz naroda i Ja sam takav čovjek. Na albumu Ja sam čovjek iz naroda, pojavljuje se još jedna pjesma posvećena Posavini, nazvana jednostavno Posavino, koja ima uvod sa šargijama, a stil joj je pop-narodnjački, po uzoru onoga što se u Posavini najviše sluša. U ovoj fazi, Ivi je preostala jedino Posavina, kao vjerni zavičaj, na albumima se ne ponavljaju pjesme Australiji, Hercegovini ni Dalmaciji, kako je to bilo izrazito u domoljubnoj fazi. Kao da je svoj smiraj pronašao u svom rodnom kraju. Tomu može posvjedočiti njegova pjesma Nema raja bez rodnog kraja, koja se pojavila na njegovom zadnjem službenom albumu iz 2002. godine, nazvanom Najljepše su Hrvatice. Taj album je kompilacijski uz nove pjesme, kako je to Ivo često običavao i nekako predstavlja presjek svih njegovih životnih faza.
Osobni život i posljednje godine
S Vjerom Mrvelj, Ivo je proveo gotovo 31 godinu života, sve do svoje smrti 2006. godine. Bračni par je pretežno živio u Zagrebu i nije bilo izložen javnosti. Njegov profesionalni profil bio je usredotočen prvenstveno na njegovu glazbenu karijeru. S Vjerom ima troje djece, kćeri Ivonu i Mateju te sina Ivu.
Smrt je došla nakon teške bolesti. Podnio je dugotrajnu operaciju mozga nakon koje su prognoze nisu bile najbolje, ali je ipak nakon nje proživio više od godinu dana. Iscrpljen, nakon svih borbi u životu, napušta ovaj svijet i svoju voljenu domovinu, da bi napokon našao svoj vječni smiraj na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Postuhumno
Premda je tijekom života objavio velik broj albuma, singlica i nosača zvuka te nastupao na brojnim festivalima u zemlji i inozemstvu, priznanja koja je dobio nisu bila razmjerna njegovu doprinosu hrvatskoj glazbi. Posmrtno mu je 2006. godine dodijeljena nagrada „Domagoj“, čime je barem djelomično odano priznanje njegovu stvaralaštvu.
Dvadeset godina poslije
Dvadeset godina nakon smrti Ive Fabijana postaje jasnije da je riječ o autoru koji je tijekom gotovo tri desetljeća prošao kroz nekoliko izrazito različitih stvaralačkih razdoblja, a pritom ostao vjeran vlastitom načinu izražavanja. Od socijalnih balada i šansone, preko domoljubnih i religioznih pjesama pa sve do intimnih i introspektivnih albuma, njegovo je stvaralaštvo uvijek bilo odraz vremena u kojem je živio.
Za razliku od mnogih izvođača koji su slijedili glazbene trendove, Fabijan je birao vlastiti put. Upravo zato njegova diskografija danas predstavlja vrijedno svjedočanstvo društvenih i političkih promjena od kasnih sedamdesetih godina do početka novoga tisućljeća. Njegove pjesme govore o gradu i selu, ljubavi i razočaranju, vjeri, domovini, Posavini i običnom čovjeku, ostavljajući iza sebe glazbeni zapis jednoga vremena.
Iako nakon domoljubne faze nije uživao medijsku pozornost kakvu je imao početkom devedesetih godina, njegov opus nije izgubio na vrijednosti.
Naprotiv, vremenski odmak omogućuje objektivniju procjenu njegova doprinosa hrvatskoj zabavnoj, šansonijerskoj i domoljubnoj glazbi.
Brojni albumi, singlice, festivalski nastupi i danas rijetka diskografska izdanja svjedoče o autoru koji je stvarao iskreno, ne prilagođavajući se prolaznim glazbenim modama. Zbog toga Ivo Fabijan zauzima posebno mjesto među hrvatskim kantautorima i interpretima druge polovice 20. stoljeća.
Ivo Fabijan nije bio pjevač samo jednog glazbenog žanra, nego jednog životnog puta. Svaka njegova stvaralačka faza podudarala se s jednom životnom etapom – od mladenačkog idealizma, preko domoljubnog zanosa i razočaranja, do smirenog prihvaćanja i povratka rodnoj Posavini. Upravo zato njegova se diskografija može promatrati kao svojevrsna autobiografija ispričana pjesmama.
Njegove pjesme i danas žive među publikom, osobito u Posavini, ali i među ljubiteljima šansone i domoljubne glazbe koji ih prenose novim generacijama. Dvadeset godina nakon njegova odlaska ostaje opus koji zaslužuje ponovno slušanje, sustavnije istraživanje i trajno mjesto u hrvatskoj glazbenoj baštini, ali i zasluženo sjećanje na čovjeka koji nije samo pjevao svoje pjesme – nego ih je živio.
