Posavina
Typography

U osvit izlaska novog književnog dragulja iz iseljeništva

Piše: Anto PRANJKIĆ

Poznati posavski društveno-politički djelatnik i jedan od njavećih naših živućih filozofa prof. dr. Pavo Barišić je u Pogovoru djela “Zaustavljeni su krici, al' nisu duše” Zorice Krajinović-Marinić, a koje će za nekoliko tjedana biti objavljeno u nakladničkoj kući “Kerigma-Pia” iz Zagreba, reče kako je “Zavičaj onaj dio svijeta u kojemu se ljudi osjećaju ispunjeni uzvišenim osjećajima povjerenja, iskrenosti i povezanosti s bližnjima. Jedinstven je i nezamjenjiv za svaku osobu krajolik u kojemu ugleda svjetlost dana i doživi tminu noći...”. Prof. Barišić dodaje i: “... No,ima i tragedija u kojima zavičaj doslovce biva razoren i opustošen; ljudi stradavaju i bivaju raseljeni; domovi se ruše i sravnjuju sa zemljom. Takva je tragedija pogodila rodni kraj autorice ove nostalgične i nadasve tužne, ali ujedno i poučne životne priče...”.

Zorica KrajinovicUistinu je prof. Barišić pogodio suštinu djela što nam ga pred javnost postavlja “Kerigma-Pia”. Zorica Krajinović rođena Marinić rodila se u Bosanskoj Posavini 1962. godine. Osnovnu je školu polazila u nekoliko posavskih mjesta, a srednju završila u Slavonskom Brodu. 1981. godine stalno se nastanila u Švicarskoj i kao mentorica njegovateljima i studentima sestrinstva radila u brojnim švicarskim bolnicama. Danas radi u Sveučilišnoj bolnici u Zűrichu. Majka je dvojice sinova.
Gospođa Krajinović se često pitala zašto smo takvi kakvi jesmo? Što nam je obilježilo život? Što nam daje snagu kada nam je teško da se dignemo i krenemo dalje? Kaže, da se na ova pitanja može odgovoriti kada smo potaknuti i tuđim pričama te na taj način ojačati sami sebe:

- Zbog toga ova priča. Ona pokazuje što je obilježilo život jedne žene i kako se ona nosila s brojnim nedaćama koje počinju od njezina djetinjstva, pa sve do poznih dana njezina života. Kroz priču se isprepliću život i običaji ljudi u selu Bosanske Posavine u gotovo sto godina povijesti, čiji su žitelji bili obuzeti svojim brigama, a na kraju su protjerani sa svojega ognjišta, kaže gospođa Krajinović, a u Pogovoru ovom djelu poznata hrvatska književnica Nevenka Nekić kaže kako je “Auktorica ovog djela postala tragač za istinom ne tražeći osvetu. Samo svoje grobove, svoju crkvu koja je konačno i zauvijek srušena u Domovinskome ratu, a njihova, komšijska blista. Ona traga za dragocjenim ulomcima posude ljubavi koju je baštinila od mučenice bake Zore i majke Anđele i u tim krhotinama pronalazi snagu kojom posvjedočuje: mrak vampirskih ambisa i vrtloga koji su pirovali našim ravnicama, planinama i naseljima, tužnim prostorima hrvatske domovine, a ti se mrakovi mogu uvijek prebroditi mostovima ljubavi Isusa Krista, možemo ih zakopati i uz palicu koja nas čuva proći dolinom smrti, izdržati nasilje i muža i oca, primiti njihovo pokajanje i smoći snage za oprost, taj najteži zahtjev naše kršćanske vjere.”, piše profesorica Nekić.

Roman “Zaustavljeni su krici, al' nisu duše” Zorice Krajinović je njezin prvijenac, a koji za hrvatsku čitalačku stvarnost ima višestruki značaj. Prvo, Bosanska Posavina o kojoj Zorica piše je vjekovno identitetsko hrvatski prostor o kojemu se uistinu malo piše, a u ovom djelu to se jasno pokazuje.

Drugo, gospođa Krajinović piše čistim hrvatskim narodnim narječjem, koji se govori upravo u Bosanskoj Posavini. I treće, najvažnije jeste neizmjerna potreba da povijest Bosanske Posavine živi.

Svojim djelom “Zaustavljeni su krici, al' nisu duše” tomu gospođa Krajinović daje nemjerljiv doprinos, jer piše s ljubavlju, bez osvete i s pijetetom.