Ivo Grgić – agronomski stručnjak vješt s receptima

Prof.dr.sc. Ivo Grgić rođen je 1960.godine u Potočanima. Redoviti je profesor u trajnom zvanju na Agronomskim fakultetu u Zagrebu gdje je voditelj nekoliko predmeta na dodiplomskom, diplomskom i doktorskom studiju. Predavao je i na fakultetima u Zagrebu, Kninu, Splitu. Bio je gost profesor u Sloveniji, Makedoniji i BiH. Usavršavao se u Sloveniji, Makedoniji, BiH, Mađarskoj, Španjolskoj, Grčkoj itd. Voditelj je i suradnik na mnogim znanstvenim, stručnim, razvojnim i drugim projektima, a objavio je više od 170 znanstvenih i stručnih radova/publikacija. Autor je i koautor nekoliko knjiga, udžbenika, priručnika. Urednik je te recenzent nekoliko udžbenika i studijskih programa. Član je uređivačkih odbora domaćih i inozemnih časopisa. Znanstveni interes je osim poljoprivredne politike i razvitak ruralnih područja te ruralni turizam, posebno agroturizam. Često sudjeluje u popularizaciji znanosti i struke te je čest gost elektronskih i tiskanih medija, a vesele ga susreti s „poljoprivrednim proizvođačima, prerađivačima te stanovnicima ruralnih područja“ gdje nastupa samostalno ili timski govoreći o aktualnim temama. Član je, utemeljitelj i u dva mandata predsjednik Hrvatskog agroekonomskog društva. Redoviti je član, akademik, Internacionalne akademije nauka i umjetnosti u Bosni i Hercegovini, Pročelnik Sekcije za gospodarska pitanja HAZU, član-akademik Akademije poljoprivrednih znanosti Hrvatske, član Matice Hrvatske, HKD Napredak te Udruge Hrvata BiH Prsten gdje je predsjednik zaklade PRSTEN. Od lipnja 2022. do svibnja 2024. bio je posebni savjetnik ministrice poljoprivrede u Vladi Republike Hrvatske.

1. Poštovani profesore Grgiću, je li zaista akademska sjedalica tako udobna, kako bi se dalo naslutiti iz naslova Vaše nedavno objavljene knjige „O poljoprivredi i selu u godinama prijelomnim, mudrovanja iz udobne akademske sjedalice“?

Jednostavni odgovor bi bio po naški „ja“, a to ne znači ni potvrdu ni negaciju. Nekada se do sjedalice, odnosno akademske stolice, dolazilo mukotrpnim radom. Jedna engleska poslovica veli da je za uspjeh potrebno 1% talenta i 99% znoja, rada. U današnje doba se olako kiti znamenjima, pa i onim najvišim, kao što je doktorat, mnogi zauzimaju sjedeći položaj jer mu stražnjica preteže nad mozgom. Mudrost, iskustvo i sve što se ne nalazi u librima ili čarobnim kutijama, ostaje po strani te i pojam akademca polako, a po meni brzo, gubi na važnosti.

Koliko je to uzelo maha, posebno kod neiživljenih plemena ovih prostora, svjedočimo svakodnevno jer se lakše dođe do diplome nego do dobre šljivovice. Naravno, nešto što je bilo većina, postaje izuzetak te iz ovih ocjena izuzimam dio umnika koji drže do reda i čestitosti.

A sada odgovor na Vaše pitanje. Dio analitičara koji su „korak po korak“ došli do svoje stolice i časno stoluju, dobri su kroničari i prognozeri. Prednost starijih je što imaju i  bogato iskustvo, doživljajno i/ili praktično. Sjedalica je metafora, jer su oni sigurni da njihove ocjene i procjene ne mogu ugroziti njihov integritet.

Oni drugi, a množe se proporcionalno brojnosti dobivenih diploma, komentiraju sve pa tako i fenomene iz poljoprivrede povlađujući nekome, jednom vlasti, drugi puta proizvođačima. Oni znaju da se u slučaju izmicanja sjedalice nalaze u nezahvalnoj poziciji jer je pozadina njihovog dostignutog znamenja takva da zbog skromnog znanja ne bi ni za kruh imali. Moramo biti iskreni, ipak je i za jedne i druge sjedalica sinonim materijale sigurnosti. Ne sjećam da je netko od njih dobio otkaz, iako su odavno „tehnološki višak“, a njihov proizvod, učenik i/ili student, okončava školovanje sa sve manje znanja.   

2. Nedavno se održali promociju knjige u svom zavičaju. Centar za kulturu Odžak bio je ispunjen zainteresiranim ljudima. Kakav je osjećaj nakon toliko godina pojaviti se u svom zavičaju i prezentirati se u svjetlu svojih postignuća?

Osjećao sam blagu nervozu iako sam stalno na vjetrometini prosuđivanja mojih stavova. Ponekada imam blagu nelagodu jer nema medija u Hrvatskoj, ali i mnogih u državama okruženja, u kojima nisam nastupao. Starog sam kova i smatram da osim kabineta, veći dio vremena, posebno u doba zrelosti, treba provesti u javnosti. Uživam u susretima s poljoprivrednicima, ali i državnim dužnosnicima, gdje mogu iznijeti svoje mišljenje o nekom problemu. A problema je puno, ali su svi i rješivi.

I badava sve izrečeno ako nisi prihvaćen u svome selu. Ovo je bio moj drugi dolazak u Odžak, ali i ovaj puta potaknut od nekih koji su mišljenja da bi to bilo korisno. Za obadvije strane. Za mene više nego za one koji su tu večer tamo i bili.

Iako sam imao osjećaj da je riječ o komemoraciji povodom moga nestanka, kada sam otvorio oči vidio sam meni znana lica. I bio sam sretan što ih vidim, a oni, pitajte ih.

3. Kako vidite ulogu akademske zajednice u revitalizaciji poljoprivrede – gdje su najveći propusti, a gdje najveće prilike? Spominjete povezivanje proizvođača, akademske zajednice i zakonodavca – što konkretno najviše nedostaje da bi se to stvarno ostvarilo?

Akademska zajednica je često odvojena od stvarnosti, opetuje stereotipe ne uviđajući da se sve mijenja. Da bi postali sveučilišni profesor, potrebno je preći nekoliko prepreka i biti podvrgnut vrednovanju što ste radili, koliko ste proizveli i kolika je težina vaših uradaka. Nedostatak je da se sve to možete proći „salonski, kabinetski“, bez dana provedenog u proizvodnji. I umjesto da za zvanje docenta „odslužite“ godinu dana u poljoprivredi, na selu, isključno je tzv. habilitacijsko predavanje kojemu nazoče članovi povjerenstva i par ulovljenih studenata.

Znači, upitan je kapacitet akademske zajednice, jer ne zaboravimo da u javnim službama rade slični, odnosno izdanak industrije diploma. A ministri postaju osobe koje se ne sjećaju ni što su studirali, a veza s poljoprivredom je pečenje i pijenje rakije.

Svuda u svijetu ciljeve poljoprivrednog razvitka postavlja politika, ali kada su oni jednom postavljeni uz usuglašavanje s akademskom zajednicom i proizvođačima, tada se oni ne mijenjaju s promjenom vlasti ili zajedničke poljoprivredne politike EU, kao što je slučaj u Hrvatskoj. Mijenja se tehnologija proizvodnje, mijenja se tehnika, ali glavni ciljevi su stalni. Jednostavnije rečeno, to je presjek tri kruga. Ako toga nema, budućnost je neizvjesna. Ono što je sigurno, poljoprivredna proizvodnja neće nestati, čak ni na području Bosanske Posavine. Ali će se promijeniti vlasnici nacionalnog proizvodnog bogatstva, poljoprivrednih površina, doći će novi proizvođači, ljudi ili strojevi, a proizvodi će odlaziti negdje drugdje. Korist za lokanu zajednicu će biti mala, a tome već svjedočimo.

4. Kroz cijelu knjigu provlači se činjenica da razvoj poljoprivrede i stočarstva ovisi o zainteresiranosti države. Koliko su poljoprivreda i politika povezani i isprepleteni?

Puno, jer kada govorimo o upravljanju procesima, kažemo da je to poljoprivredna politika. Ne bih čitatelje umarao razlikovanjem „policy“ i „politics“, pa neka ostane na tome. Ali u vašem pitanju se potkrala grješka koja je u mnogome odredila stanje u poljoprivredi Hrvatske, ali sigurno i BiH. A to je razdvajanje „poljoprivrede“ i „stočarstva“.

Poljoprivreda je djelatnost i sastoji se od poljoprivrednih grana i to ratarstva, voćarstva,….,stočarstva. Mi smo stvarno „izlučili“ stočarstvo iz zajedništva s ratarstvom te imamo npr. farmu goveda bez površina, tj. bez vlastite stočne krme. Stočari nemaju ni pašnjaka ni livada. I takvi proizvođači su dvojako izloženi tržnim nedaćama, prvi puta preko stočne hrane koju oni ne proizvode, a onda i preko konkurencije na tržištu mesa i prerađevina. Isto je i s mesom svinja, mlijekom i sl. Zbog toga je veliki pritisak na poljoprivredne površine u vlasništvu države te su česti neredi, kako vidim i na području Odžaka. Ali to je sve očekivano u nesređenim državama, gdje ne postoji društveni interes, nego pojedinačni ili skupni određenih krugova.

5. Postoji li trenutak ili odluka za koju smatrate da je bila „propuštena šansa“ za poljoprivredu u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini?

Taj trenutak seže u prvi dan nakon okončanja rata. Dok su mladići, naša djeca, ostajala sakata ili ginula, istovremeno se dešavao grozni zločin, privatizacija, uništenje svega dobroga. Čak bi im to i oprostio, ali su čarobnjaci zla uspijevali posijati sjeme beznađa a to je da smo mali, da ništa nije dobro, da treba početi iz početka. I kako danas mlade uvjeriti da se u Sarajevu proizvodio Golf, a u Rijeci traktor Torpedo. Kako im objasniti da je Gavrilović iz Petrinje proizvodio za SAD vojsku. A da je u skoro svakom selu Odžačkog kraja bila otkupna stanica za mlijeko….

6. Rastući je trend napuštanja sela. Ima li nade za revitalizaciju sela? Ili ćemo u budućnosti imati velike farmere koji obrađuju i uzgajaju na velikim parcelama umjesto rascjepkanih seoskih imanja?

Revitalizacija nije obnova, ne možemo obnoviti nešto što je nestalo, što je samo u našim sjećanjima. Moramo prihvatiti realnost da nema razlike između Potočana, Balegovca, Vlaške Mahale i drugih sela našega kraja. To su mjesta krasnih, ali praznih kuća. Ujutro iz njih ne izlaze školska djeca, a škole zjape prazne. Naša sela su zastala na putu između malih, blatnjavih sela s poznatim sokacima i suvremenih zapadnoeuropskih, s kućama na svakih dva kilometra, ili čak ušorenih oko kojih su obrađena polja. Naša sela će i dalje polako umirati, a s njima i nekada dominantna djelatnost, poljoprivreda.

Poljoprivreda na većem dijelu Općine će birati između nestajanja i stvaranja većih proizvodnih cjelina. Za to nije nužnost rasprodaja naslijeđenog nego dragovoljno davanje u „banku zemljišta“. Mi ostajemo vlasnici ubirući rentu, a obrađuje netko drugi. Ako to ne učinimo i to što prije, za tridesetak godina će to pokupovati netko iz daleka, jer nasljednici neće imati empatiju prema zemlji. A radna snaga će biti iz zemalja trećeg svijeta što će dovesti do zamjene stanovništva. Brojnost doseljenih će ovisiti o proizvodnji jer će mnoge operacije obavljati strojevi umjesto ljudi.

7. Negdje u knjizi postoji citat: „i ovaj puta poljoprivredna budućnost i prehrambena sigurnost će nam više ovisiti o Božjoj providnosti nego o smislenom boljem gospodarstvu kako resursima tako i javnim politikama“. Ima li poljoprivreda budućnost na ovim prostorima i na što bi najviše trebalo obratiti pozornosti?

Citat se odnosi na kratkoročnu prognozu jer sve jače djeluje klima i špekulacije na tržištu inputa i outputa. Naše državne i lokalne administracije su neefikasne, a često i sputane strahovima od reakcije birača.

Kažu da nema iracionalnog straha, svaki strah je za pojedinca ili grupu racionalan. S proizvodnog aspekta, nema ni jednog razloga da se poljoprivredne površine koje „nadzire“ Općina izuzmu od sadašnjih korisnika. Oni su učinili veliki tehnološki i proizvodni iskorak. Zamjerke mogu biti u dijelu šire društvene koristi. I koliko znam, lokalni izbori u Odžaku se dobivaju ili gube na mogućem rješenju tog problema. Još bolje ako se sve to zaogrne nacionalnom zastavom. I u Hrvatskoj se godinama bavim tim pitanjem, slični su problemi samo je kod nas „sukob lokalnih vlasti i potencijalnih korisnika“. Rješenje je jednostavno, samo moramo znati što želimo i maknuti politiku i sumnjiva pogodovanja nekome ili nečemu.

Poljoprivreda će postojati, samo kojega oblika i u kojem dijelu naše lijepe Općine. Opasnost je za bregoviti dio, područje iz kojega sam i ja potekao jer je to idealan prostor za radno intenzivnu proizvodnju, kao što je voćarstvo. Dobro je i za stoku slobodnog držanja, ali su ograničenje poljoprivredne površine, prosječno male i rascjepkane. 

8. Koliko su edukacije važne u cijeloj ovoj priči. Iz knjige se da naslutiti da ljudi nisu skloni edukacijama, učenju, pa da im nedostaju važna znanja kako bi svoj rad unaprijedili?

Nikada nisam sklon uopćavanju, bez istraživanja uzroka za bilo koju tvrdnju. Za mnoge je povratak u prošlost nepotrebno, ali stanje od prije četiri-pet desetljeća je odredilo da danas imamo što imamo. Tada su obitelji bile prosječno velike i na gospodarstvu nije bilo mjesta za sve. I ne samo da se ionako mali posjed cijepao na još manje, nego se odvijala i negativna selekcija među djecom. Ženska djecu su školovanjem i/ili udajom odlazila sa sela, bliže ili dalje od kuće, a muški su još uz to hrpimice krenuli na „privremeni rad u inozemstvo“. Na gospodarstvu su ostajali oni „manje snalažljiviji“, koji su se teško nosili s izazovima suvremene poljoprivrede, pa tako i s inovacijama. Znanja je bilo sve manje s obzirom na potrebe. Uz to, poljoprivredna proizvodnja nije proizvodnja čakija pa ako je danas proizvedena serija loših sječiva, sutra to popravimo. Poljoprivreda ima svoj biološki slijed, pšenica se proizvodi oko 7 mjeseci, od tele-krava-tele treba oko tri i pol godine, te je za očekivati da poljoprivrednici, o kojima nitko ne brine, zaziru od novina. Znanja treba sve više, ali su oni nepovjerljivi. Zbog toga je nužno puno praktičnih demonstracija odnosno pokusa, da se oni uvjere u dobre strane neke inovacije. I zaboravimo da će oni sjediti u školskim klupama, da su to htjeli, danas bi bili negdje daleko od našega kraja.

A problem je što nemamo institucionalnu podršku našim poljoprivrednicima, nego se ona sastoji od malo korisnih tečajeva za dobivanje certifikata kojima imaju priliku ušićariti neku potporu, odnosno poticaj.

9. Koliko su mladi ljudi važan faktor budućnosti sela i poljoprivrede? Može li ih se privući u ovu priču s poljoprivredom? Isplati li se studirati agronomiju? Kako zaintrigirati mlade da se upute u „agronomsku avanturu“?

Agronomija je divna znanost, poljoprivreda je divna djelatnost. Iskreno, da danas krećem iz Srednje škole Odžak, teško da bi se odlučio za ovaj put. Ogromna količina negativnog, lošeg o poljoprivredi, proizvodnji hrane, tržištu….. nisu ni malo poticajni za bilo koga da se u to upusti.

U agrokompleksu se vrte ogromni novci, dokaz su veliki poslovni subjekti koji višak zarade ulažu u nepoljoprivredne djelatnosti, od turizma do stanogradnje. Ali, i mnogi iz nepoljoprivrede svoj kapital ulažu u kupovinu poljoprivrednih površina i poljoprivrednu proizvodnju i preradu. Jednih i drugih je mali broj a zauzimaju ogroman, nesrazmjeran prostor.

Broj srednjih i malih proizvođača, koji su razjedinjeni i neorganizirani, je u slobodnom padu. Izlaz je u njihovom međusobnom povezivanju i zajedničkom nastupu na tržištu. A to su zadruge ili kooperative protiv kojih se mnogi bune.

Naši poljoprivrednici zaboravljaju da njihovi srodnici kupuju u Migros-u, zadružnom trgovačkom lancu osnovanom 1925., sa sjedištem u Zürich-u, Švicarska. Drugi štede u francuskoj Credit Agricole Group, poznatoj i kao La Banque verte ili „zelenoj banci“, koja se smatra najvećom svjetskom zadružnom financijskom institucijom. Ona je druga po kapitalu banka u Francuskoj, treća u Europi i deseta u svijetu. Osnovana je prije gotovo 130 godina, točnije 1894. Znači, zadrugarstvo nije nesretni pokušaj sa Seljačkim radnim zadrugama nakon Drugog svjetskog rata, nego nešto što davno započeto i u Hrvatskoj. Prva zadruga na hrvatskom tlu osnovana je 1862. godine u Pitomači, kao obrtnička zadruga, pod nazivom „Pitomačka zanatnička zadružnica“. Najstarija zadruga na području Dalmacije osnovana je 1864. godine u Korčuli kao štedno-kreditna zadruga.

Prva zadruga u BiH formirana je 16. listopada 1904. godine, u selu Tolisa kod Orašja, a zvala se Seljačka zadruga SOJ.

10. Ima još jedna meni draga izjava: „Nije tlapnja da će vrlo brzo većina mesa biti podrijetlom iz laboratorija, a umjetna inteligencija i roboti uveliko će zamijeniti ljude.“ Koliko realno, prema Vašoj procjeni, poljoprivrednici mogu ostati konkurentni pred sve većom dominacijom laboratorijskog mesa i robotizacije? Kako komentirate rastuću ulogu umjetne inteligencije u proizvodnji hrane?

Teško je predvidjeti događanja srednjoročno, a tek dugoročno. Neke promjene su uvjetovane, kao što je povećanje poljoprivredne proizvodnje iz zaštićenih prostora. Istina je da je svjetska proizvodnja hrane danas iznad potreba. Značajan dio se poljoprivrednih proizvoda i hrane uništava, baca. Veliki su gubici nakon proizvodnje, od štetnika do propadanja zbog neadekvatnog skladištenja. Ali je i istina da se povećava broj onih koji su gladni ili imaju lošu prehranu.

Istodobno se uništavaju dva glavna proizvodna resursa, poljoprivredno tlo i voda. Na sve manjim površinama se mora proizvoditi sve više za sve veći broj duša, barem do kraja ovog stoljeća, kada se očekuje smanjenje svjetskog stanovništva. Do tada je realno za očekivati porast gladi za zemljištem, vodom i za hranom.

Sljedeće globalne migracije će biti za hranom i nikakve bodljikave i žilet žice ih neće zaustaviti. A bogati, posebno ograničenim fosilnim rudama, sve veći dio kapitala usmjeravaju u „pokoravanje“ vlasnika tla i vode. To čine i mnogoljudne države, prvenstveno mislim na Kinu.

11. U zadnje vrijeme redovito pišete blog „Iz Grgić kuhinje“, na kojemu se nađu dobri recepti iz stare kuhinje često povezani sa sjećanjima na neke davne trenutke. Postoje li planovi u budućnosti za novom knjigom, utemeljenom na spomenutom blogu, ili drugi planovi koji će rezultirati pisanim materijalom nastalih iz nekakve drugačije „sjedalice“?

Ako posluži zdravlje, a o tome vodim brigu koliko sam mogu jer je i Svevišnji rekao „Čuvaj se i ja ću te čuvati“, planovi postoje. Ali ne zaboravimo i na vazda važeću „Čovjek snuje, Bog određuje“. Do konca godine će svjetlo dana ugledati knjiga „Iz Grgić kuhinje – osim riječi važna je i hrana“, u kojoj pokušavam sačuvati od zaborava ljude, običaje i jela odnosno recepte. Industrija hrane, koja ide ukorak s industrijskom poljoprivrednom proizvodnjom, što je starije kokoš ili jaje, postavlja nove  kriterije ukusa i okusa, polako gurajuće u zaborav ono što nazivamo „prirodnim“. Mali je broj onih koji su kušali okus i osjetili miris svježe pomuzenog mlijeka. Sve je manje starih sorata povrća, voća, ali i pasmina svinja, peradi…. I normalno, sve je manje tradicijskih jela koja su krasila skromnost dodataka ali i jednostavnost i brzina priprave. Posebnu pozornost sam posvetio rodnom kraju, selu Jošavi, a u tome značajno mjesto zauzimaju moj djed Anto i baba Anđa.

Druga knjiga na kojoj radim je nastavak ove „Gunđanja ….“ jer sve nije moglo biti u prvoj, a nastali su i novi tekstovi, čak i ovaj.

Treća knjiga, oko koje se nećkam, naravno iz straha iz straha od nestajanja, bit će „Od Posavskog blata do Zagrebačkog praha-život i življenje“, je sada u glavi.

A sve ostalo će doći od sebe, nadam se čak i jedna mala pjesmarica, jer ne želim biti Grgić iz Jošave koji nije objavio knjigu pjesama. Volim čitati, a još više pisati, te tko zna što će toga još biti.

12. Vaš rodni kraj, Jošava, odnosno Potočani, pa i cijeli Odžak, doživjeli su mnoge transformacije u zadnjih četrdesetak godina. Čega se rado sjećate, a da više ne postoji? Što ima novoga, da nije bilo prije, a da Vas veseli?

Nedostaje mi mladost, naravno kao i mnogim drugima. Dvije stvari me žaloste, a to je sve manji broj ljudi i sve manje djece. Nedostatkom njih gasi se škola, zatim nestaje Crkva i na kraju nestaje duša. Kuće se grade, ruše, obavljaju, samo se ne može obnoviti duša. Moram biti iskren, kada sam iščupan iz zemlje, gdje god me zasadili preživljavam. Ali svuda sam po malo tuđinac, pa čak i u rodnom selu. To je sudbina mnogih, ne samo mene i s time se mora živjeti, a valja s time i umrijeti. Moj dobri prijatelj M. Marić jednom je rekao „sve je to proces koji se ne da zaustaviti“, zato je važno zabilježiti ono čega se još sjećamo ili sjećaju.

13. Ivo Grgić rado je viđen gost u raznim dijelovima svijeta, što po profesionalnoj liniji, što po osobnoj. Obilazeći svijet svašta ste vidjeli i svašta ponijeli sa sobom doma. Što Vas je najviše impresioniralo? Što biste, eventualno, od toga željeli vidjeti u svom rodnom kraju?

Nedavno smo se supruga i ja vratili iz Portugala. Za cijeli tjedan nismo čuli trubu automobila, povišen ton ni u trgovini ni u gostionici. Vidjeli smo veselje u očima zbog sreće jer su živi i zadovoljni s onim što imaju. Isto kao što susrećemo u Švedskoj, zadovoljstvo, ljubav i empatiju prema bližnjem. To bih htio imati i u Posavskim Bregima gdje sve češće boravimo, u Zagrebu, ali i u Jošavi. Da me ne propitkuju „gdje si bio…godine“, jesi li na strani A ili B, kolika ti je plaća …… Život je jedan, blaženi su oni koji vjeruju u život nakon ovozemaljskog života.