Mali potočanski raj

I tu počinje priča

Vrijedne ruke domaćina Ante Božića stvorile su mali raj u jednom prirodnom ozračju prepunom bogatstva prirode, sjećanja, emocija, ali i artefakata koji govore više od riječi. Kad stupite nogom na zeleni travnjak, koji je mekan poput tepiha, odmah osjetite posebnost ovog podneblja. U mislima vam se stvaraju čarobne slike, pomislite kao da hodate po gustim mekanim oblacima i onda se zapitate niste li, zapravo, u raju u kojem možete zaleći i odmoriti dušu, uz neodoljiv pejzaž i zvukove prirode.

Desno od ulaza stoji stari đeram koji podsjeća na dane kad su naši stari vadili vodu iz bunara pomoću jednostavne poluge. Iako se više ne primjenjuje u našim krajevima, ostao je simbolom ruralne kulture i često poželjan predmet u etno parkovima. U njegovoj blizini nalaze se mehanička sijačica za kukuruz i konjska motika ili plug za međurednu obradu, kojom se nekad obrađivala zemlja, kad su ljudi i životinje živjeli u skladnoj zajednici. Tako su konji nekad vukli razne naprave za obradu zemlje, ali i platone, kočije, zimske saonice. Anto rado evocira ta sjećanja:

„Pamtim još kako su se naši stari, baš ovom ulicom, jedne zime s konjskim saonicama i s dva upaljena fenjera, probijali veselo s pjesmom na usnama u drugi kraj mjesta, gdje su išli igrati se prstena. Da mi je biti slikar bar na jedan dan i da na platno prenesem to lijepo sjećanje koje nosim u sebi i danas dan.“

Avlija skriva i oveći „vrtni paviljon“, izgrađen u rustikalnom stilu – kamen i drvo isprepleteni s prirodom; podsjeća na mjesto gdje vrijeme staje, a tišina govori. Stupovi od kamena poput su stražara prošlih vremena, osam stupova kao osam vrata Babilona, čuvaju red i tišinu. Unutar paviljona su drvene klupe i stol, koje zrcale toplinu ljudske duše. Oni pozivaju da zasjedneš, odahneš, poslušaš šapat zelenila i sjetiš se kako miris zemlje i svježe trave može biti dom. Pozivaju da zapjevaš, kao nekad naši stari, te s veseljem i prijateljima uživaš u blagodatima života koji nam se tako nevidljivo pružaju ispred nosa…

Ovdje se nalazi još nekoliko manjih sjenica za predah, raspoređenih oko ribnjaka koji je smješten u srcu etno-avlije i u koji lagano dotječe „vilinska voda“. Baš iznad dotoka vode, postavljena je „drvena klupa“ načinjena od starih dasaka obrubljenih kotačima zaprežnih kola. Kao da su stara kola stala na pola puta između neba i zemlje, otpustila svoje kotače da čuvaju uspomene na vremena kad su staze bile bez asfalta. Nekad su se kotrljali danima kroz prašnjave drumove, a sad čvrsto obujmljuju sjedalo od hrapavog drveta na kojem se ne sjedi samo radi odmora, nego da se povrate misli što lutaju u potrazi za smislom te u pukotinama drveta pronalaze ostatke davne prošlosti. S te klupe može se obuhvatiti pogled na cijeli ribnjak i tako na desnoj strani uočiti kako stoji „orao“, nepomični čuvar koji svoj oštri pogled baca na drugi kraj – tamo prema mostiću preko kojeg se prelazi na drugu stranu etno avlije.

Drveni mostić dominiran nad ribnjakom. Načinjen je od starih greda, a drže ga stupovi učvršćeni na kamenim temeljima. U njegovom središtu je proširenje, mjesto gdje se može zastati, osvrnuti i baciti pogled širom etno avlije ili jednostavno zasjesti uz staru bačvu. Kad se pogled baci s drevnog mosta, na mirnoj vodi ribnjaka zrcale se spiralne želje zastale negdje u kutku srca. Možda i one zaboravljene potočanske vile poklanjaju svoj osmijeh u tom zrcalnom bogatstvu, one koje se neprestano poje vilinskom vodom koja ne prestaje doticati…

Na drugoj strani mostića dočekuje vas stara drvena bosanska kućica ukrašena mnogim autentičnim predmetima, a ispred koje na maloj terasi stoje drveni stolci i stol od bureta, za jedinstven doživljaj tijekom prelijepih dana. Unutar kućice uočit ćete staru bešiku, unutar koje su se ljuljala mnoga mala djeca, naši ili nečiji potomci. Zatim, tu su stara pećnica, tradicionalni peškir, stari lonci i lončići, sat, kofer, fenjer, mlinac za kavu, šoljice, vaga, pepeljara, skemlije, razni pribori… jednom riječju, „mali muzej starina“. Posebnu pozornost izaziva izrezbarena slika s konjima u galopu. Jesu li to oni isti konji kojima su nekad vile plele vijence oko vrata? Nekada su konji bili bogatstvo, ali danas ih više nema u selu. Sad su tu strojevi koje pokreću razna goriva, nova tehnologija promijenila je ljudske navike, promijenila je ljude.

U toj maloj čarobnoj kućici šapatom govore zidovi. Ovdje možete ispričati priče iz starina, možete se prisjetiti svega što je bilo, a čega više nema, ali čuči negdje iznutra. Zato je čarobna i u tišini ribnjaka priča svoje priče… Možda je noću posjećuju vile? Ostavljaju svoj zalog unutar njezinih drvenih zidova? One potočanske – zaboravljene, ali još žive u sjećanjima starijih…

Vrijedni gazda ove etno avlije, ne samo da je ukomponirao sve te starine u jednu jedinstvenu cjelinu koja se čini kao knjiga s mnoštvom stranica, nego i dalje prikuplja artefakte, čuva starinu i vješto je uklapa u suvremeno okruženje. Među starinama nalazi se i autentična austrougarska kočija, potpuno očuvana, kao da čeka svog kočijaša da je ponovno pokrene… Elegantna fijaker-kočija poput je vremenske kapsule na starim kotačima, ojačana kovanim obručima i drvenarijom, što svojom škripom u svadbenim povorkama stvara posebnu muziku.

U staroj od drveta izrezbarenoj vitrini, nalazi se i stari radio, odnosna njih dva - RIZ i Savica. Kad se zamišljeno vratimo u prošlost, u svijet vila i vilenjaka, pa nas iznenadi pojava „kutije koja priča“, mnogo pitanja dođe u glavu. Jesu li to vile poprimile ljudski glas? Iz kojeg to svijeta pršte zvuci, ori se pjesma? Tišina se povlači pred milim zvucima iz kutije… i veselje razgaljuje probuđenu dušu.

Još je tu puno raznih predmeta i pribora iz ranijih vremena; domaćin rado priupita: „znaš li čemu je ovo služilo?“ Skupio je svašta, staru drvenu prešu, komač za kukuruz, jarmove, oglavine, bakrene lončiće, ručni mlinac za kavu, razne fenjere, blanjalicu i druge stare građevinske alate te mnoštvo drugih alatki i pribora koji su svjedoci starih vremena i tiho šapuću o svojoj prošlosti posjetitelju etno avlije...

U tom malom raju, može se dočarati  ljepota nekadašnjih vremena. Toliko je detalja koje je nemoguće opisati u jednom potezu, ali je doživljaj jedinstven. Brigada starina na zapovijed domaćina potiho stupa u novom vremenu - kao znak da prave vrijednosti nikad ne prolaze. Ne kaže se uzalud da starine imaju dušu…  

S dvorišne strane stoji srna isklesana u drvetu – čuvarica ulaza u prošlost. Nedaleko od nje je bunar, u gornjem dijelu izrađen poput bureta iz kojeg se voda može dohvatiti kantom kao nekad, u stara vremena. Sve je zaštićeno krovom od biber crijepa, što dodatno pojačava šarm ovog malog raja.

Etno avlija Ante Božića u Potočanima nije tek zbirka starina, nije samo mjesto gdje će vas dobrodušni domaćin dočekati sa srdačnim bosanskim gostoprimstvom, to je i mjesto sjećanja, mjesto gdje prošlost diše u suglasju sa sadašnjošću i gdje se možemo prisjetiti svega onoga što smo odrastajući možda zaboravili. To je kutak koje piše stvarne priče, ali priča i bajke, prenoseći nam poruke iz najdubljih dijelova duše.