Grad u kome živim, poznat je po njegovanju tradicije, po raznoraznim ceremonijama, proslavama i godišnjicama. Ovdje vam se sve slavi što puni gradski proračun. Turist je kralj, migranti su sluge, a domaći beru kajmak i zadovoljno trljaju ruke.
U jesen iznesu tikve u znak zahvalnosti majčici zemlji, od njih kuvaju supetine, prodaju aranžmane i ulje od suncokreta, baš kao da raste ovdje, a ne negdje drugdje. Turisti navale ko ludi, žderu bundave i dobro ih plaćaju.
Danas, opet naletim na pripreme za jedan važan događaj, važniji čak i od dana državnosti. Kroz glavnu, i sve sporedne ulice, su upravo prostirali crveni tepih.
Naime, svake godine slavi se rođendan Franza Jozefa, kod nas poznat kao Franjo Josip. Pokoj mu dušu, već sto godina trune u Beču, a svi o njemu fino govore, kao da je juče imao sprovod.
U ovaj mali gradić, Bad Ischl, puna tri dana, navale narodi i nacije iz svih krajeva Austrije, i iz inostranstva. Povade se kutije sa haljinama, šeširima, i torbicama iz vremena monarhije, i udri po gradu-špancira se uzduž i poprijeko, jedu pečene kokoši, medenjaci i pije pivo do iznemoglosti.
Izlog glavne knjižare, koji se nalazi u strogom centru, napuni se knjigama o caru, sve fino sortirane po značajnim događajima iz njegovog života: gdje je hodao, šta je jeo, kako je piškio i kakio, koliko jelena je ustrijelio, gdje je putovao, i naravno pomenu se sve zemlje njegovog ondašnjeg carstva.
Ako na taj dan kažete da ste iz Bosne ili iz Hrvatske, blagonaklono će vam se osmjehnuti baš kao da ste im bliski rod i reći:
-Aaa, fino, fino, to je nekad pripadalo nama. E, dobra stara vremena kad su Bosna, Hrvatska i Austrija zajedno sa komšama Mađarima bili u jednom carstvu.
Sa nostalgijom, i bez imalo srama, će vam pričati o tim vremenima, o cestama koje je kajzer gradio kako bi mogao obilaziti „alle seine Völker“, podići će kriglu pive, podrignuti i viknuti: Prost!
Ebemti, što su ovi Austrijanci pametni, pomislih sa gorčinom, oni vam ljudi moji od svega štancaju pare. Pokušah zamisliti šta bi se desilo da na Trgu bana Jelačića, na rođendan Maršala Tita, u izlogu knjižare osvanu knjige sa njegovom biografijom. Jerbo za Titu je svako čuo, svašta se o njemu smrada i piše, naročito sada, mogli bi i mi ispeći vola, narezat mladog kupusa, usut rakije i bevande, uvatit se u koloi i udri.
I naravno odštampati majice sa njegovim likom i ćukom, napravit radionice o radničkom samoupravljanju i SOUR-u, u goste pozvati studente iz inostranstva, i sve to dobro naplatiti.
Ama, jok! Radije ćemo mi slaviti carev rođendan, čistiti švapske klozete i ribati njihove podove, nedo te bog da mi to kod kuće radimo. Sramota da te ko vidi.
Uhvatio me nekakav bijes i ljubomora na njihovu pamet, te mi se otkinu uzdah i skliznuše suze iz očiju. Ne zbog zbog Tite,a ni Tuđmana, nego radi zarade i tuđih crvenih tepiha.
Gledaju me moji prijatelji iz Banja Luke i pitaju šta mi bi, jesam li dobro.
-Ama nije mi ništa, ebemti što su ove Švabe pametne.
Ponovo me gledaju u čudu i i misle da sam dobro prolupala kad plačem radi Švapske pameti. A, neću im valjda reći da plačem što smo mi budale.
Za GIP piše Ružica Kopačević-Miličević