03
Mon, Aug
1 New Articles

Ružica Kopačević - Miličević
Typography

brak2Prašnik i tučak u službi edukacije, u vrijeme kada se niko nije usuđivao da otvoreno priča o začeću. Na naivan i jednostavan način raspravljalo se o dva  elementarna, filozofska pitanja : Odakle dolazimo i kamo idemo?

U to vrijeme bila su moguća samo dva odgovora: Sa neke još neotkrivene planete, po  čijoj kori pužu bebice  i čekaju da po njih dođe roda te ih  odnese  njihovim roditeljima. Ponekad se dolazak roda u selo nebi poklapao sa dolaskom novih stanovnika na ovaj svijet, te bih  ja to objašnjavala, nekakvom čekaonicom u koju su rode odlagale „svježu poštu“, po koju su, neke druge ptice ili njima slična krilata bića, dolazile noću dok svi još spavaju, te ih  nježno spuštala u bešike, kolijevke, kako su ih tada zvali moji sunarodnjaci.

Ili  teorija postanka i opstanka živog svijeta zamotana i odjevena u bilje. Preko flore i faune do prvih spoznaja o sebi i funkciji svoga tijela. Pčele, bumbari, vjetar, maslačci,  te ostalo bilje iz proljetnog albuma, u službi  metaforičnog prikaza  principa života. U prvoj slikovnici zdravstveno-tjelesnog odgoja šepure se prašnik i tučak.  Zavodljivo i opasno šire svoje bezobrazne mirise, čekajući pogodan vjetar. Muški  i ženski  princip na jedan bajkovit način ulaze u dječije glavice  sa škakljivom i dvosmislenom podukom osamdesetih godina.

Satovi biologije bili su prava moralna iskušenje. Mjesto dvosmislenih experimenata i prepunih dječijih  crvenih obraza, što od srama, što radi neznanja. U koje potom ulaze pčele i ostale bubice, da nastave svoj karitativni rad u  službi produženja ljudske vrste.

Nakon sata  biologije, sa osjećajem krivice, odjurila sam niz blatnjav  put, sakrila u svoju sobu i bacila na krevet, licem duboko zaronjenim u jastuk. Tako  ležeći zamišljala sam prašnik i tučak  ispod pupka mojih roditelja. Moram proznati da su izgledali pomalo  smiješno i čudno sa tim spolnim dekorima, produženim biljnim izraslinama. Tada sam primila svoju prvu viziju likova iz  filma Hobita.

Satima  sam razmišljala o nekom pogodnom vjetru  i  novoj ljudskoj  vrsti, koja će nastati ukrštanjem  floreanera  i homo sapiensa. Ta nova bića trebala bi imati  osobine svojih roditelja, što znači da će mirisati i razumjeti  jezik životinja.

Bilo kako bilo, shvatila sam da neko mora da prenese nešto, da bi se rodila ja. Bila sam zadovoljna objašnjenjem, sve dok mi nisu počele da rastu dlačice. Njihov rast i promjena tijela, doveli su Flora-ijansku tezu o produženju ljudske  vrste u pitanje.

Zašto direktno i jednostavno, kad može zamršeno i tajnovito. Svijet se naslućivao, umjesto da se o njemu govorilo otvoreno. Još veću pometnju u taj koncept  unio je vjeroučitelj hipotezom o  stvaranju muškarca  i žene voljom božijom.

Bog zasuka rukave, pljunu u ruke i  iščupa  Adamu rebro, podiže svemirsku prašinu ispod svojih nogu i načini Evu. Adam jauknu snažno, te tako izazva prvi tehtonski poremećaj. Posebno me dojmila ta Adamova bol zbog iščupanog rebra, čiju sam bit tek skontala kad sam srela svoga Adama, koji se, kao i svi njegovi potomci grozničavo  bori protiv svog vlastitog tijela, u ženi.

Prvi prinudni brak u genezi svijeta u  velikoj bašči, prepunoj rajskih ptica, čarobnog bilja, žubornih potočića i nebeskog kruha koji sam ulazi u usta. U kome prvi bračni par  nije baš dugo uživao, jer ga izjedala samoća i dosada bez djece. Te je iz te dosade skrenuo sa pravog puta.

Kako sam odrastala zamjećivala sam nedostatak racionalnih karika u genezi svijeta. U teoriju evolucije sam takođe sumnjala, radi čega me izjedalo nezadovoljstvo. Fosili ljudskih skeleta  zarobljeni u krečnjak i stijene, trebali su da odgonetnu grandiozno djelo, veće od svih galaksija-samog čovjeka. Geološki slojevi, kao godovi vremena na pupčanoj vrpci između prvog čovjeka i njegovog tvorca, predmet opita u kemijskim radionicama,  koje dekodiraju vrijeme, opasno su prijetili mojoj Flora-ijanskoj tezi.

Ni dan danas nisam sigurna šta je točno. Odgovora je više, a meni je jedino ostalo, da se odlučim koju ću priču ispričati svojoj djeci. Prašnik, tučak, vjetar i bijele ptice sa juga raširenih krila, legenda u koju sam vjerovala. Biblijski put još uvijek nije dokazan a niti opovrgnut. Nemaštovita teorija evolucije i nauka,  prijete da čovječanstvo pretvore u tvornicu privremenih odgovora, koji niti  nas  čine sretnijim a niti vječnim.

Bilo kako bilo, znam samo da ću im im konačno reći istinu, da niti jedno Božije djelo nije grešno.
Za GIP piše Ružica Kopačević-Miličević
8.02.2014