Nudimo Vam još jedno razmišljanje naše suradnice Ružice Kopačevih Miličević s naslovom KUFERAŠ kojega je upravo stavila na papir!
Kuferaš
Nije lako biti pola čovjeka.
Odlaziti i dolaziti.
Tražiti mjesto u kome ćeš spustiti kufer.
Isprazniti ga, i ostati.
Kuferaši na stopalima odnose rodno blato, a vraćaju se sa suzama ispod noktiju.
Oni su zavičajni gobleni i globalne karte.
Vjeruju u povratak.Kad sagrade kuću.
Vjeruju u dom. U svoju djecu.
Lažu.
Nocu su im se ukazuju duhovi i nešto govore na nepoznatom jeziku.
Ne znaju njihove molitve ni kletve, ni kako da se od njih obrane.
I moja majka je bila kuferašica.
Zagrlila je svoj kufer i otputovala u situ budućnost.
Nikad se više nije vratila.
Sada i sama pripadam narodu kuferaša.
Čudna je to religija.
Mi vjerujemo u kufere. Njegovo dno stoji nam u grlu.
Punimo go igračkama za svoju djecu, i novostima za roditelje.
Mi smo mobilna radna snaga.
Mi smo radnici i kad smo intelektualci.
Naša država je propala, mi smo najveće patriote.
Govorimo jezikom koji više ne postoji.
Gradimo kuće u kojima nitko ne stanuje.
Ne vole nas ni naši ni tuđi.
Mi kuferaši smo jedan narod.
Naš grb je kufer.
Naša himna, buka autoputa.
Prica se da će treći svjetski rat izbiti na
Balkanu, tamo, kod nas.
Za nas kuferaše on je već završen.
Za Posavinu.org piše Ružica Kopačević Miličević