Tolerancija, akceptiranje i empatija, riječi koje su na našim prostorima strane, nepoznate, teške i neprilagodljive. Morat će proći dosta vremena dok uđu u naš vokabular, i vjekovni imperativ „trpi drugoga“, zamijene ovim dostojanstvenim riječima.
Tolerancija se mora vježbati, ona je kao mukotrpni, nikad okončani sat tjelesnog odgoja.
Za razliku od nje, mržnja je jednostavna, nekomplicirana, sveprisutna.
Ona se udiše kao virus. Na nju se pristaje iz strasti. Rađa se iz neznanja, hrani se strahom. Živi od pomanjkanja želje za prosuđivanjem. Obožavaju ju je djeca i odrasli. Lako se prenosi, ništa ne košta, a ipak na njoj zarađuju pojedinci, dok većina plaća kamate.
Za mržnju nije potreban nikakav napor, ona je vrag besposličar, šejtan dokoličar, čija jedina zadaća se sastoji u tome, da nas ubijedi da živimo u tijesnom prostoru u kome nema mjesta za druge dvije stope.
To je ona emocija, koja nas negira kao čovjeka.
Zbog mržnje živimo zarobljeni u jednom metru zemlje, koji će nam na koncu života ionako pripasti.
Koji apsurd.
Za Posavinu.org Ružica Miličević Kopačević