Vijest dana, da je pušten haški zatvorenik Vojislav Šešelj, pronijela se regijom kao kuga. Žrtve rata, još jednom su masakrirane, a njihovi najbliži poniženi. Na slobodu je puštena zvijeri, najkrvaviji beli orao, koji svojim urlikom mržnje pokušava, da poslednji put okupi, i podigne svoje jato.
Za žrtve, ovo mora da izgleda kao smak svijeta, smak pravde! Osoba, za čije zločinačko ponašanje postoje svi dokazi, bez presude je puštena na slobodu, i to pod smiješnim uvjetima.
Ljudi moga kraja, kad nebi imali nikakvo dopustivo sredstvo da adekvatno odgovore na počinjenu nepravdu znali bi reći:“Dabogda se živ raspadao!“ U ovom slučaju to žrtvama ništa ne znači. Raspadnut i mrtav zločinac, bez dokazane krivice, može, za one koji još uvijek nisu shvatili šta se dogodilo na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u historiju će ući kao živi pravednik.
Ovaj čin haškog suda, ulijeva strah od budućnosti, pogotovo kod manjinskih naroda. Istina se tretira kao izmišljotina. Kao da su koncentracioni logori bili video igrice, virtualni svjetovi ufuravanja u mučenja i zlostavljanja, gdje na kraju igre glavni akter, ubica, dobija neki virus, te izlazi iz igre kao pobjednik.
Puštanjem, pod uvjetom da ne smije imati kontakta sa žrtvama, niti zastrašivati svjedoka, njegovi osloboditelji zaboravljaju, da Šešelj sigurno neće posjetiti masovne grobnice gdje se nalaze te žrtve. I da je taj uvjet ruganje stradalima.
Što se tiče svjedoka, to smo svi mi, zbunjeni i zastrašeni. Ne zbog samog Šešelja, nego zbog toga što je njegov dolazak u Srbiju uslijedio mobilizacijom nacionalista. Kao detektor laži, on je svojim „ukazanjem“
, odkrio i uskrsnuo latentni i pritajeni nacionalizam, regrutirao svoje vojnike mržnje, a oficijelnu državu još jednom stavio na ispit. Mnogi njeni dužnosnici se vjerovatno nadaju brzoj Šešeljovoj smrt, kako bi se što prije maknula ta neprijatna situcija, u koju ih je uvalio njihov građanin, i bivši, legalno izabrani političar i kućni prijatelj.
Možete samo zamisliti strah i razočarenje žena, koje su silovane i majki koje nikada nisu sahranile svoje sinove, dok slušaju govor krvnika, koji poziva na reprizu zla.
Uvertira u slavlje radi povratka narodnog „junaka“, bio je Putinov dolazak i vojna parada u Beogradu, sa ruskim avionima, dekoracijom iz vremena hladnog rata. Nostalgična vizija ujedinjenih prijatelja, popraćena pokušajem da se demonstrira moć nekadašnjih velikih sila, okrunjena je Šešeljovim povratkom.
Luđaku, koji sa balkona svoje kuće poziva na rušenje izdajnika u Srbiji, svjetina skandira: „Ustaše, ustaše!“ A on, kao spasitelj obećava socijalnu pravdu, koja je po njemu moguća samo u velikoj Srbiji.
Voljela bih znati, kakva je to država Srbija, u glavi ovog zločinca? Ko živi u njoj? I kako će srpski narod izvući iz ekonomske krize kad se riješi svih ne - Srba. Možda nekim novim ratom? Kojem bi prethodila mobilizacija svih radikala, koji će se prvo obračunati sa domaćim izdajnicima a potom spriječiti Srbiju da uđe u Evropsku uniju, nositeljicu mirovnog projekta, koja je kao takva, prepreka njegovom planu. Naravno, ako on „spasitelj“ nacije poživi.
Hag ga je pustio, da umre kao slobodan čovjek, sa svojim snom o teritorijalnoj ekspanziji i ujedinjenu svih Srba u jednu državu, što je ludost, danas, kada skoro svi narodi žive na svim kontinentima i u svim zemljama. Pa tako i Srpski.
Hag ga se, kako sam kaže „otarasio“, a on sada poziva na osvetu citirajući narodnu izreku: „Ko se ne osveti, taj se ne posveti!“
Lud nagrađen, normalan ponižen, a svi ostali zbunjeni. Dokle više?
Ružica Kopačević-Miličević, Austrija, 17.11.2014{jathumbnail off}