Šaka brašna, hektar duha

Pa naravno. Razvijanje pite ili bureka.
Sto na kome razvijam pitu dug je 180 a širok 90 cm.
Kad malu kuglu od tijesta razvijem oklagijom/razvijačom, čini se da će jufka najviše dosegnuti razmjer od 100×40 cm. Optička varka. Cilj mi je razviti jufku 180×90 cm.
Nastavljam pažljivo i nježno razvlačiti tijesto sa svih 10 prstiju. Obilazim oko stola i mjerkam elastičnost jufke. Koncentrirana sam i opuštena. Tijesto zagledam izbliza i izdaleka.

Pritom razmišljam o duhovnom rastu. O onome od čega smo satkani. O rukama koje nas oblikuju. O zemlji kojom se hranila pšenica. O korijenu kojim smo povezani sa zemljom. Svijetom. Sa sobom.
Što više razmišljam, to više, ova, naoko jednostavna djelatnost, prelazi u meditaciju.

Svaki pokret je smiren i određen. Nema sile. Nema žurbe. Potežem samo onoliko koliko tijesto može podnijeti. Nigdje ne smije da pukne.

Nastojim da iz šake brašna izvučem što je moguće više. Razvlačim ga sve dok ne steknem dojam da pod prstima držim prefinjenu tvar.
Naoko slabu ali u suštini veoma jaku. Put od zrna pšenice u brašno. Iz brašna u tijesto. Iz prstiju u sebe. Čarolija oblikovanja sebe i drugih.

Cijeli taj postupak je u stvari odnos čovjekovog duha prema samome sebi. Ili roditelja prema djeci.

Izvuci iz sebe, i djece koja su nam povjerena, što je moguće više. Izvrsna, ali najteža zadaća! Da bi je uspješno obavili trebali bi poznavati svoje mogućnosti. Ali i granice.
Njihove mogućnosti i granice. Ostati nježan, smiren. Kontrolirati svoje ruke. Sebe. Stati.
Čekati. Odmaknuti se i izdaleka pogledati da li se tijesto ravnomjerno razvija po cijeloj površini stola.

Umjetnost je u tome da jufka na kraju bude što finija, da bude u stanju podnijeti svakojaki nadjev, a da ne popuca.

Nije kolčina ta koja određuje kakvoću, valjanost i finoću "proizvoda", nego vješština kojom obrađujemo materiju ili duh.
Nekad ni hektar zemlje ne da šaku brašna.
A nekad iz šake brašna dobijemo hektar duha.

Za Posavinu.org piše Ružica Kopačević-Miličević, 3.1 2017