04
Tue, Aug
1 New Articles

Ružica Kopačević - Miličević
Typography

Snijeg. Danima pada po granama jablanova, lipa i bagremova. Sjedi na krošnji duda. Zasipa stari hrast. Na prošaranom prozorskom oknu, zaleđen dah vjetra, poljubac majci i neispisane riječi ocu.

snijeg

Kao slučajno  nanesena pjena mora,  uhvaćena u klopku vjetra i vode. Mraz. Čujem lavež pasa i viku djece.

 Osluškujem  i očekujem najveće rođenje, koje je rascijepilo vrijeme, na prije i poslije Njega.

Baka mota muket i brblja riječi molitve. Pomislih, opet neke nove litanije, što smo zgriješili?
Pšenica raste iz stare rasječene kutije u  kojoj je nekad bila boja. Sada, zamotana u pozlaćeni papir kao uskrsla kraljica Egipta. Svjetleće kandilo Adventa. U zraku se osjeća dobrovoljna  glad. Post.

Zvona zvone i gube se u podnožju Vučijaka. Sanjam, daleko u dubini svojih godina, rastavljena od svoje prošlosti, raskoši i radosti zvuka „Kirie Eleison“

Ono malo duša, odijevaju svoje kuće u  kič i treperenje žarulja. Drhte i  čekaju dolazak svoje site djece. A oni, u daljini prisjećaju se djetinjstva.

U doba dubokih snjegova. Prije rata. Prije gladi duše. Onda, kad se snijeg topio od koraka ljudi. U  Bosni.

Danas, snijeg pada po njenim  jalovih poljima i hladnim krovovima. Po mrtvim dimnjacima. Dok tiho, pred mojim očima umire djetinjstvo.

U daljini. Još dalje. U ulici Dr. Mayera. Tamo, gdje je nekad bila moja majka. I tvoj otac. A danas, njihova djeca. Radi kruha.

Ruzica Kopačević-Miličević, 5.12.2014{jathumbnail off}