Kada smo u okviru međureligijskog dijaloga posjećivale vjerske ustanove, naš prvi posjet je bio posjet džamiji, jer su Muslimani u Austriji manjina, pa smo na taj način izrazili poštovanje prema toj manjinskoj vjerskoj zajednici.
Pri tom prvom posjetu smo razgovarali o sličnostima Kršćanstva i Islama, i na kraju je sve završilo zajedničkom molitvom.
Drugom prilikom, kada smo obilazili katoličke crkve, moja prijateljica Aysel, inače Muslimanka čiji roditelji potiču iz Turske, dugo je stajala pred ogromnim križom sa razapetim Isusom. Po njenom ozbiljnom, i pomalo užasnutom izrazu lica, dalo se naslutiti da o nečemu duboko razmišlja.
Kada smo izašle iz crkve rekla je: Ima nešto u Kršćanstvu što nikako ne mogu shvatiti. Ako je Isus sin božiji i ako je mrtve dizao iz groba, kako to da sam sebi nije mogao pomoći, i spriječiti da umre takvom strašnom smrću. Možeš li mi to objasniti, zaista bih željela shvatiti vašu religiju.
Nimalo me nije čudilo što je postavila to pitanje. Jer, kada uđete u katoličku crkvu prvo što ćete uočiti je čovjek obliven krvlju, bespomoćan, i prikovan na drvo križa. Pred vama stoji slika patnje, predaje i poraza. Za neupućene, slika izgubljene bitke.
Okrenula sam joj se i rekla: Pokušaj zamisliti samo križ, bez tijela.
-Šta vidiš?
-Vidim vertikalnu i horizontalnu liniju.
- E vidiš, da bi se shvatila poruka i smisao križa mora se poznavati put kojim je Isus išao.Te dvije linije koje se ukrštaju su putevi kojima idemo i odnosi sa ljudima koje susrećemo na tom svom životnom putu. Horizontalna linija predstavlja odnose sa ljudima na zemlji. Vertikalna odnose sa Bogom, i sa svojom savješću. Ako su odnosi na zemlji uredni onda je i odnos sa Bogom dobar. Ako nas naša savjest ne optužuje onda imamo mir sa Bogom.
Poruka križa nije samo izraz patnje i bola bespomoćnog Boga koji je svoga sina predo u ruke krvnicima, političkim vođama, zakonodavcima i poznavaocima starozavjetnog pisma.
Ono sto nekršćani kao i velika većina Kršćana ne shvataju, jeste činjenica da Isus NIJE ostao prikovan! Dobar dio Kršćana još uvijek živi tako kao da Isus nikada nije sišao sa križa, te sukladno sa tim svojim ubjeđenjem i žive. Na taj način daju dojam da je kršćanstvo religija patnje, predaje,i da ljudski život ima smisla smo u toj patnji. Naprotiv, križ je simbol radosti. Simbol koji poziva na sređivanje odnosa na zemlji.Nimalo laka zadaća.
Put križa je put kojim idemo, put manjine, put onih koji imaju hrabrosti reći NE političkim vođama, put usamljenih u svojoj viziji pravednosti.
Savršen križ predstavljaju odluke koje moramo donijeti da bi imali ravnotežu u odnosima sa čovjekom i sa samim bogom. Posljedica toga je radost življenja kroz slobodu. Iznad svega slobodu mišljenja.
Isus nije pozivao da se ljudi njegovog doba priklone političkim vođama, da lobiraju za njih, da se učlanjuju u političke partije. Da ubijaju kako bi osigurali granice svoje teritorije. Naprotiv, on nije imao adrese stanovanja, bio je izbjeglica, mobilni socijalni radnik koji se družio sa propalicama.
Nije bio prijatelj gradonačelnika niti je zalazio u crkvene krugove da tamo pije i jede, niti je pjevao u nekom poznatom koru. On je bio uvijek na putu i na tim svojim putovanjima susretao ljude koje je pozivao na osobnu ODGOVORNOST. A, iznad svega na kraljevstvo čovječije savjesti.
Križ je pobjeda duha nad tijelom. Pojedinca nad masom. Radosti nad tugom. Taj križ nikada nije bio aktualniji nego danas na granicama evropske unije.
Za Posavinu.org piše Ružica Kopačević-Miličević, 26.3.2016{jathumbnail off}