04
Sat, Jul
14 New Articles

Ružica Kopačević - Miličević
Typography

trbuhom za kruhomU zadnje vrijeme, sve se češće na društvenim mrežama, može čitati o nostalgiji za Titom i jednopartijskim sistemom. Glorificirajući ta vremena, njegovi zagovornici pozivaju se na teoriju sveopćeg blagostanja, radi sveopće zaposlenosti.

Naravno, da o tome pišu oni koju su tada dobro živjeli. Da pitate moju majku ili stotine hiljada ondašnjih Jugoslovena i Jugoslovenki, koji su hranili svoje obitelji švabskim parama, možda bi njihov stav bio drugačiji.

Jugoslavija nije bila idealna država. Ali ni loša. Imala je dugove i borila sa nezaposlenošću kao i mnoge druge države u regiji. U njoj se sedamdesetih godina problem nezaposlenosti rješavao na dva načina.

Gradnjom poduzeća u zemlji i otvaranjem granica. Raseljavanjem. Tako se, kontigent nezaposlenih u zemlji, rasteretio odlaskom  na „privremeni“ rad u Njemačku i Austriju.

Još uz to kod Švaba, neprijatelja, koji su na takmičenjima “Titovim stazama revolucije“ trebali da ojačaju antifašističku svijest Titovih pionira, a mržnja i strah prema  njima, trebali biti pokretačka snaga socijalističkog društva.

Moja učiteljica povijesti, nije ni u snu mogla pomisliti, sa kakvim strahom sam se nosila, jer moja majka radi baš kod tih neprijatelja, koji bi nas svakog trena mogli napasti. Da smo tada bili do grla prezaduženi, to nitko danas ne spominje.

Oni koji su ostali u domovini, gradili su za sebe i emigraciju, zajedničku budućnost na sloganu :“ Živimo kao da nikad neće biti rata, a pripremajmo se kao da će sutra izbiti“.

Naravno, potencijalni neprijatelji su bile te zemlje u kojim su radili njihovi sunarodnjaci iz svih naroda i narodnosti. I tako indirektno učestvovali u razvitku zemlje. Ali, ni to se nije spominjalo. Niti se danas spominje.

Oni koji su ostali u zemlji većinom su živjeli dobro. I meni je bilo dobro. Majka je slala novac iz Austrije, plaćala moj studij. A ja sam,  pored žive majke, odrastala kao siroče, Zato sam se još tada zarekla, da ću, kad odrastem ostati ovdje i da nikad više ničija djeca neće morati ostajati bez svojih roditelja. Ama baš nikad! Osim dobrovoljno, kako bi učili strane jezike i putovali.

Nažalost i danas majke odlaze kao bi njihova djeca bolje živjela. Ili kako ne bi bila gladna.

Jako me žalosti  nedostatak empatije od strane onih kojima je bilo dobro, prema onima koji su jedini izlaz iz bijede i siromaštva našli u emigraciji. Zašto se bave prošlošću koja se ionako više ne može vratiti, umjesto da se pozabave upravo tom dijasporom, koja je otišla i koja još uvijek odlazi, kako iz Bosne, tako iz Hrvatske i Srbije. Čudno, da nam je uvijek bolje negdje drugdje.

Ljudi razvlašteni domovine, kako onda Jugoslavije, tako i svih ovih naših sadašnjih novostečenih domovina, odavno su shvatili da je poštovanje i nacionalna tolerancija moguća i izvan titove Jugoslavije.

Da me netko ne bi pogrešno shvatio. Nemam ništa protiv Jugoslavije. Naprotiv, bilo je lakše reći da si iz zemlje koja ima 22 milion stanovnika, lakše se nositi sa konkurencijom, bili smo veće tržište, kako za izvoz, tako i za uvoz. Imali dobru nogometnu reprezentaciju i još bolje pjesme na natjecanjima za pjesmu  Eurovizije.

Sada, kada imam skoro pedeset godina ne vjerujem više u bajku, da je samo jedan čovjek u jednom jedinom političkom sistemu, bio u stanju osigurati mir, zajedništvo i socijalnu pravdu. To je glupost. Pun stomak i novčanik pokazali su se kao najveći pokretač u ostvarenju boljeg života, ali nažalost raseljavanjem naših naroda. To je tako. Jer da nije, ne bi iz novonastalih Jugodomovina, njeni građani još uvijek odlazili trbuhom za kruhom, baš kao što su to činili i njihovi preci.

Odrasli u društvu straha od Nijemaca, gradili smo zajedništvo na strahu od neprijatelja, onog iz budućnosti i onog iz prošlosti. Umjesto bolesne težnje za spoljnjim neprijateljem, trebali smo se baviti činjenicama drugog svjetskog rata. Otvoreno i iskreno.

Zgrtanjem istine pod tepih, samo smo tempirali bombu koja je početkom devedesetih eksplodirala.

Još tragičnije je to, što i danas, mnoge vladajuće političke partije u našim malenim državama, grade svoju budućnost upravo na tom strahu od drugih. pozivajući se na povijest, koja se uvijek ponavlja, i koja je pokazala ko su nam prijatelji, a tko neprijatelji. Kao da ta povijest nema ništa s nama, nego nam je uvezena, kao vreća puna zmija, odriješena i ostavljen da nas one ujedaju i truju.

Nikako da shvatimo, da mi ne trebamo neprijatelje, nego prijatelje i to u svojoj zemlji, koji će graditi demokratskog društvo, društvo građana. Društvo ljudi, žena, djece, staraca, muškaraca.

Danas se, nažalost, u našim malim domovinama i njenim udžbenicima, više uči i raspravlja o zlim susjedima, nego o pohlepnim domoljubima. Jer mi smo takav narod ili pljujemo po prošlošću ili patimo za njom. Umjesto da je se zajedno stidimo.

Dok to ne spoznamo, budućnost će i dalje ostati vrijeme rezervirano za snove i odlazak preko granice. Jer, kad pređete preko granice, ne možete se čudu načuditi, ovdje vam se obraćaju kao čovjeku iz bivše Juge, kuvate sarmu, grilate ćevape, slušate Halida Bešlića, i svi radite. Redovno državi plaćate račune i putujete po svijetu i domovini.

Često, razmišljajući o toj bivšoj domovini, pitam se, da li bi se Jugoslavija raspala, da smo se, umjesto lažnog straha od imaginarnih neprijatelja, pozabavili, nimalo jasnom i čistom zajedničkom prošlošću. Umjesto da tek, nakon sedamdeset godina od završetka drugog  Svjetskog rata, kopamo svoje mrtve i pronalazimo njihove grobove, a da još nismo pronašli sve nestale Hrvate, Srbe i Bošnjake nestale devedesetih godina.

Za sebe mogu reći da ne žalim za Jugoslavijom, a niti mi je smetala. Više mi smeta, što te odmah etiketiraju kao fašistu i nacionalistu, ako ne žališ za njom. Ja ne želim živjeti u prošlosti, nego u stvarnoj zemlji u kojoj mi je dobro i u kojoj moja djeca imaju izglede na dobru budućnost. Ono čega više nema, više se ne može povratiti. Oni koji žale za bivšim sistemima, ideologijama, to rade iz nemoći, jer nemaju nikakva nova rješenja na ogromne probleme. A ja, jedino iskreno žalim za svim žrtvama: ubijenim, silovanim, protjeranim  i nestalim.

Jer, dok mi život prolazi u Austriji, zemlji čiji jezik perfektno naučih, shvatila sam, da me još uvijek bolje razumiju Srbi, i ja njih, a o Bosanskom da i ne govorim. Moja baba me othranila na Bosanskom jezikom, i Srpskom  i Hrvatskom. Ne stidim se što znam ćirilicu i što mi je ćeif da imam prijatelje Srbe, Turke, Palestince, Pakistance, Rumune, Bošnjake. Nek se ne ljute sve one nacije koje ovdje nisam navela.

Jer, ćeif mi je živjeti sa njima u istom gradu, iako ćeif, nije hrvatska riječ jer, kad jednom odeš trbuhom za kruhom, onda ti je svejedno ko ga peče, bitno je da ga možeš kupiti.

Ružica Kopačević-Miličević
4.5.2015{jathumbnail off}