Dajte da jedanput zauvijek raščistimo s ustašama i četnicima! Ako je vjerovati Facebook objavama i internet portalima, u našim bivšim državama ne postoje normalni ljudi. Ili si desničar ili ljevičar. To znači, ili u svemu misliš, i slažeš se s nama, ili si naš neprijatelj.
To je NEW-fašizam!
Toliko su se i jedni i drugi zalijepili za svoje ideologije da više ne čuju ljude iz realnog života.
Umjetna podjela na desno i lijevo, na ustaše i četnike, na fašiste i antifašiste u medijima je samo nastavljanje podjele i njeno produbljivanje.
U realnom životu ljudi žive sredinu, mnogi su izabrali opciju kompromisa, jer nemaju druge, ako žele opstati i preživjeti.
Most između gradova Slavonskog i Bosanskog Broda ne razdvaja nego spaja.
On spaja SIROTINJU koja svakodnevno prelazi preko rijeke Save iz države Hrvatske u državu BiH. Prelaze granicu preko koje su se donedavno gađali granatama, kako bi kupili kruh, brašno, cigare ili ulje. Oni su u sredini. Oni moraju surađivati. Oni ne žive nego preživljavaju.
Moj otac također spada u tu sredinu. On ne zna što je fašizam. Jedina knjiga koju je čitao je biblija. Tamo fino stoji: Ne ubij!
On samo zna da nije dobro ubijati druge ljude zbog imena i prezimena. Ni Hrvate, ni Srbe ni Muslimane. Nikoga!
Ne voli pričati o ratu. Partizani su mu ubili oca, greškom. Mater mu je dobila reumu u podrumu, u kojem je stajala 24 u hladnoj vodi, u mjesecu januaru, jer nije mogla državi platiti obavezu. Ipak ne priča loše o bivšoj Jugoslaviji.
Ali on zna, i da su ustaše za vrijeme 2. Svjetskog rata ubile nedužnu srpsku djecu, Miletić Radinke. Svi to u selu znaju. Sve se zna što se događalo. I rat je prošao. Koga nema, bez njega se moralo živjeti.
Da su komunisti sve udovice tretirale prema statusu, a ne po strani na kojoj su bili njihovi muževi, mnoge stvari bi se u povijesti Jugoslavije drugačije odigrale. Ali sad je gotovo. To je prošlost. I pričati o njoj je isto što i mlatiti praznu slamu. Bitno je SADA i OVDJE. To je naše vrijeme.
Bivši komunisti vrlo dobro znaju što je radila Udba i da ni jedan jednopartijski sistem nije dobar.
Znaju oni i da svi ubijeni u Bleiburgu nisu trebali biti ubijeni nego suđeni. I da je laž kad se sva njihova rodbina proglašva ustašama.
Kao što i desničari znaju da je postojao Jasenovac. I da nitko nije izmislio žrtve stradanja, Srbe i Židove. Sve se zna.
Nemaju se pretjerano čime ponositi ni jedni ni drugi.
Svaka čast antifašističkom pokretu!
Al, ne! Ne daj bože to priznati. Čuvaj svoju laž kao zmija noge. Obmanjuj sebe. Prenosi dalje sve te obmane. Bez istine nema slobode. Bez priznanja nema pomirenja, bez pomirenja nema budućnosti.
Čega se toliko bojimo?
Da će nas rodbina, poznanici, prijatelji i radne kolege, drugačije gledati. Da se nećemo zaposliti ili da ćemo dobiti otkaz? Sve su to ozbiljni egzistencijalni razlozi za strah. Ipak, treba otvoriti usta. Tko će ako nećemo mi. Bolje da govorimo za života. Kad nas više ne bude ostavit ćemo nejasnoću. Pitanja i lažne odgovore.
Krajnje je vrijeme da učimo govoriti istinu, a da nas zbog toga ne proglase ni ustašama ni četnicima.
Obični građani željni su iskrenih i odgovornih autoriteta. Dosta nam je ideologije. Želimo da preuzmete odgovornost za svaki propust, za svaku laž.
Treba biti normalno, da se oni koji se bore protiv fašizma i nacionalizma, ne proglašavaju Jugo-nostalgičarima. Patetičnim sanjarima komunističkog jednopartijskog sistema. Ono za čim većina žali, pa i ja sama, nije politički sistem, nego MIR koji smo imali i ozračje u kojem smo živjeli.
Primijetila sam, u županiji Gmünden gdje živim od 1992 godine, porast obitelji, bračnih parova srednjih godina koji emigriraju iz HR i BiH u Austriju.
Zašto? Pa valjda iz onog istog razloga zbog kojeg građani Sl. Broda idu u Bos. Brod.
To su ozbiljni problemi. To je realnost. To je „ideologija“ sredine.
Danas više nego ikada trebamo borbu protiv fašizma, pokret otpora. Sredina i intelektualci, zajedno. Prethodno moramo mijenjati odnos prema ideologiji i terminologiji kojom se služimo od 1941 godine.
Dajte da raščistimo s ustašama i četnicima i da razgovaramo o ljudima.
Za Posavinu.org piše Ružica Kopačević-Miličević