Sanja Petričević
Typography

teska bolestLana, možeš li napokon ostaviti Lenu na miru! – po ne znam koji put opomenula sam svoju stariju kćer blizanku. Cure su cijelog jutra bile plačljive i nemirne a mene je čekala još hrpa posla. Svađale su se doslovce za svaku sitnicu dovodeći me time na rub živaca.

Posebice je u tome prednjačila Lana koja je i inače bila puno nemirnijeg duha od svoje nešto mlađe sestre Lene. Premda se od petogodišnjih djevojčica drugo i nije moglo očekivati jutros sam imala puno obveza jer sam željela da do Lovrinog povratka sve bude savršeno i na mjestu. Osim toga, već nekoliko dana se baš i nisam osjećala najbolje. Mučila me povišena temperatura, a glava mi je doslovce pucala od bola što me činilo užasno nervoznom.  

Ovoga puta povod za svađu bio im je mali plišani medvjedić kojeg su obje uhvatile i povlačile svaka na svoju stranu.

- Daj ga meni! Moj je! – ljutito je povikala Lena.

- Nije istina, tata ga je s prošlog putovanja donio meni – uzvratila je Lana istim tonom isplazivši joj pritom jezik. Osjetila sam kako u sebi kipim od dugo susprezanog bijesa.

- Cure, sad je stvarno dosta! Više ne želim čuti ni jednu jedinu riječ! Jesmo li se razumjele? – proderala sam se popraćena njihovim zaprepaštenim pogledom. Činilo se kako je moj ukor ipak urodio plodom jer su se istog trenutka cure naglo umirile.

– Kako vas nije sram? Tata samo što nije došao a vas dvije ne prestajete sa svađom – nastavila sam dok su pokunjeno šutjele.

Upravo u tom trenutku začuo se zvuk brujanja automobila pred kućom.

- Došao je tata! Taticeee!!! – uzbuđeno je uzviknula Lena poskočivši iz naslonjača. Uskoro joj se u tome pridružila i Lana i već nekoliko sekundi kasnije, potpuno zaboravivši na činjenicu da su još do maločas bile u smrtnoj svađi, obje su mu oduševljeno pojurile u zagrljaj. Nisam odoljela ne nasmijati se u sebi. Lana i Lena su doslovce obožavale svog oca. Na žalost, Lovrin posao prijevoznika dobavljača bio je takav da je i po nekoliko dana izbivao iz kuće. Posebice od kada je prije godinu dana počeo voziti i inozemne rute.

Premda sam i sama čim prije željela zagrliti Lovru jer mi je u ovih nekoliko dana koliko se nismo vidjeli beskrajno nedostajao, iskoristila sam vrijeme dok je pozdravljao kćeri kako bih još jednom provjerila meso koje se peklo u pećnici. Željela sam da sve, pa i ručak, bude savršeno. Prije nego što je Lovro s našim razdraganim djevojčicama napokon ušao u kuću ostalo mi je tek toliko vremena da bacim letimičan pogled u zrcalo. Istini za volju, moj izgled u tom trenutku baš i nije bio reprezentativan. Pretrpana obvezama jutros nisam stigla oprati kosu i napraviti frizuru, no znala sam da mi Lovro to neće zamjeriti. Volimo se, a to je najvažnije, pomislila sam u sebi požurivši mu u zagrljaj.

Ta noć bila je samo naša. Vodili smo ljubav gotovo cijelu noć i usnuli tek pred zoru. Unatoč svemu nisam se uspijevala oteti dojmu kako je Lovrino ponašanje nekako drukčije no inače. Učinilo mi se da je zamišljen i rastresen što mu ranije nikada nije bilo slično. Pretpostavila sam da je pod pritiskom zbog nagomilanih poslovnih obveza i nisam ga željela gnjaviti pitanjima, posebice kada je napomenuo kako već za tri dana ponovo odlazi na put.

- Dakle, nećeš biti s nama za blagdane. Baš šteta. To će jako rastužiti cure, znaš? – uzdahnula sam privivši se uz njega dok smo narednog jutra zajedno ispijali kavu.

- Dobro, Zrinka, moraš li baš uvijek oko svega raditi dramu? Lana i Lena više nisu bebe. Valjda shvaćaju da moram raditi – nervozno se otresao paleći već treću cigaretu za redom.

- Činim li time nešto loše ako kažem da ćeš nam nedostajati? Obitelj smo. Znaš koliko te volimo – tiho sam dodala. U tom trenutku oglasio se Lovrin mobitel. Bacivši pogled na zaslon poskočio je kao oparen izjurivši iz kuhinje gotovo istog trenutka. Dok sam slušala njegove prigušene riječi iz hodnika mogla sam samo nagađati o čemu je riječ. Unatoč tome, kada se pomalo nervozno obrecnuo na Lanu koja se valjda u jednom trenutku iz nekog razloga našla u hodniku, pretpostavila sam da vijesti baš i nisu tako dobre. Kad se nekoliko minuta kasnije mračna lica vratio u kuhinju shvatila sam da se nisam prevarila.

- Žao mi je, ali čini se kako ću ipak još večeras morati na put. Upravo sam razgovarao sa šefom – pojasnio je izbjegavajući moj pogled.

- Ali, ne razumijem… Rekao si mi da kod kuće ostaješ tri dana… – promucala sam ništa ne shvaćajući.

- Vjeruj mi, sve sam pokušao. Na žalost, ne mogu učiniti baš ništa. Posao je posao. Žalosno je što to neki, kako se čini, još uvijek ne shvaćaju – pomalo sarkastično je dodao. Osjetila sam kako su me zbog njegovih riječi u očima zapekle suze. Dakle, toliko truda ni za što, razočarano sam pomislila.

– Bit će najbolje ako se odmah spakiram. Ne brini, za nekih desetak dana bit ćemo ponovo skupa – promrmljao je na što sam se šokirano zagledala u njega.

- Što? Toliko dugo? – izletjelo mi je. Lovro se još nikada do sad nije toliko dugo zadržao na putu.

- Dobro, Zrinka, možeš li napokon prestati zvocati? Što je tebi? Gotovo da te više ne prepoznajem – rekao je odmahujući glavom. Premda bih najradije vrisnula kako bih upravo to isto mogla reći i ja za njega, nisam se željela svađati.

- Oprosti… Samo… Možda ipak malo previše radiš. Curama jako nedostaješ, a i meni – pokunjeno sam dodala.

Kada sam te večeri teška srca ispratila Lovru, zavalila sam se u naslonjač i napokon dala oduška svome bolu. Voljela sam svog muža, no istini za volju i nisam baš naš život zamišljala ovakvim. Sve obveze oko djece i kuće bile su na meni i moram priznati da sam već pomalo bila umorna od svega. Osim toga, brinulo me Lovrino ponašanje koje se u posljednje vrijeme u najmanju ruku moglo nazvati čudnim. Pitala sam se što bi moglo biti uzrok tome, osim toga, silno me boljelo što Lovro i ja iz nekog razloga više nismo razgovarali o svemu kao ranije. To su bila vremena, pomislila sam s uzdahom. Još uvijek su mi licem klizile suze kada je u sobu banula Lana.

- Mamice, zašto plačeš? Je li to zbog one tete koja je nazvala tatu? – upitala je dječjom naivnošću.

- Koje tete, dušo? Zacijelo ti se samo učinilo. Koliko ja znam, tata je jutros razgovarao jedino sa svojim šefom – pojasnila sam.

- E, baš nije! Što ti misliš, da sam ja gluha?! Razgovarao je sa ženom i gotovo! Bila sam u hodniku i sve sam čula – rekla je buntovno prekriživši ruke. Premda sam zbog njezinih riječi iznenada u duši osjetila nemir, odlučila sam ne pokazati to pred Lanom. Ipak je ona samo petogodišnja djevojčica, a poznato je kako djeca često izmišljaju stvari, utješila sam se premda mi je neka hladna ruka i dalje nastavila stezati srce.  

Nekoliko dana kasnije upravo sam razvrstavala rublje za pranje kada je zazvonio telefon. Dok sam se pridizala zavrtjelo mi se u glavi. Jedva sam se uspjela održati na nogama i nekako doći do telefona. Nemalo sam se iznenadila kada sam s druge strane slušalice začula glas Lovrinog šefa.

- Dobar dan, Zrinka. Oprostite na smetnji, ali trebao bih Lovru – ljubazno je rekao.

- Nema ga… Mislim… Još uvijek se nije vratio. Mogu li vam ja kako pomoći? – zbunjeno sam upitala.

- Ne razumijem. Kako to mislite? Zar Lovro nije doma? – činilo se da je sada on bio iznenađen. Ipak, brzo se pribrao.

- Znate što? Ma zaboravite. Ionako nije toliko važno. Pokušat ću ga ponovo dobiti na mobitel – rekao je prekinuvši vezu. U istom trenutku u glavi mi se oglasio alarm. Ponovo?? Što bi to trebalo značiti? Zacijelo da ga je Viktor već ranije pokušavao dobiti ali bez uspjeha – razmišljala sam. Već narednog trenutka dohvatila sam telefon i otipkala broj Lovrinog mobitela, no uzalud. Bio je isključen.

Do kraja dana pokušala sam još nekoliko puta dobiti Lovru, ali bez uspjeha. Iz trena u tren bila sam sve više zabrinuta za njega. Bože, tko zna što mu se dogodilo? Možda je imao nesreću a ja nemam pojma o tome, panično sam razmišljala. Djevojčice kao da su shvatile da se nešto događa te su bile puno mirnije no inače.

- Mama, gdje je tata? Kad će se vratiti? – nisu prestajale zapitkivati dok sam ja i dalje uzaludno utipkavala Lovrin broj.

Te noći gotovo da nisam sklopila ni oka. U glavi su mi se vrtjeli najužasniji mogući scenariji s Lovrom u glavnoj ulozi. Misli su mi se neprekidno vraćale na dan kad smo se upoznali na svadbi zajedničke prijateljice. Prodoran pogled njegovih zelenih očiju doslovce me oborio s nogu. Kad mi je prišao i uz neodoljiv osmijeh zamolio za ples znala sam da je upravo on čovjek s kojim ću provesti ostatak svog života. Ovih osam godina braka koje smo zajedno proživjeli bile su najljepše godine u mom životu. Lovro je bio suprug i otac kakav se samo poželjeti može i nikada, ali baš nikada do sad nije mi davao povoda da posumnjam u njegove osjećaje.

Uz sve probleme i dalje me mučila nesnosna glavobolja popraćena snažnom mučninom. Još mi samo nedostaje kakva viroza sad kad sama moram brinuti o svemu, razmišljala sam prevrćući se u krevetu.

Zacijelo sam pred zoru ipak uspjela zaspati jer me u jednom trenutku trgnula zvonjava telefona kraj uzglavlja.

- Bok Zrinka, zar još uvijek spavaš? Kako su cure? Poljubi ih umjesto mene – rekao je ne pričekavši moj odgovor. – Maločas sam razgovarao s Viktorom. Rekao je da me tražio doma. Ne brini, došlo je do malog nesporazuma. Zamisli, čovjek je potpuno zaboravio da me poslao u Frankfurt. Bit će da je sinoć malo više popio – nelagodno se nasmijao. Bilo je nečeg neprirodnog u njegovom glasu i po prvi put od kada smo u braku posumnjala sam da mi moj muž ne govori istinu. Osim toga, koliko ja znam Viktor nikada u životu nije popio ni kap alkohola. Ipak, moram priznati da sam odahnula kada sam shvatila da je Lovro živ i zdrav. Uz napomenu kako će se na putu zadržati još nekoliko dana bez objašnjenja je prekinuo vezu.

Gotovo istog trenutka u sobu su mi utrčale Lana i Lena.

- Mamice, obećaj da se nećeš ljutiti. Bile smo jako gladne pa je Lana stavila hrenovke u pećnicu. Zaboravile smo ih izvaditi i sada u kuhinji ima dima i užasno smrdi – pojasnila je Lena.

- Moj Bože! – panično sam uzviknula poskočivši iz kreveta. Osovivši se na noge osjetila sam čudnu vrtoglavicu i nemoć. Jedva sam uspjela napraviti tih nekoliko koraka do kuhinje i isključiti pećnicu iz koje je sukljao gust dim.

- Cure, brzo! Pomozite mi da otvorim prozore! – zapovjedila sam. – Za kaznu, kasnije ćete mi pomoći pospremiti sav ovaj nered. Sada se baš ne osjećam najbolje. U redu? – uspjela sam procijediti dok mi se znoj cijedio niz lice.

- Mama, užasno izgledaš! Moraš odmah liječniku – zabrinuto je povikala Lana. Već sam otvorila usta kako bih joj rekla da ću i bez liječnika biti u redu ali me u tome spriječila oštra bol u trbuhu od koje mi je ponestalo daha. Osjetila sam toliku slabost da sam se jedva uspjela dovući do prvog naslonjača.

- Lana, možeš li mi molim te dodati telefon? Moram nazvati tetu Miru – isprekidano sam govorila dok se bol u trbuhu pojačavala. Moja sestra mi je trenutačno bila posljednja nada jer uz ovakvu bol niti uz najbolju volju nisam bila u stanju voziti.

Već pola sata kasnije bila sam u bolnici gdje su liječnici unatoč nizu pretraga bezuspješno pokušavali ustanoviti uzrok mojih bolova. Kao posljednju opciju jedan od liječnika predložio je ginekološki pregled. Dok sam nešto kasnije nakon obavljenog pregleda sjedila nasuprot liječniku i promatrala njegovo zabrinuto lice, znala sam da ono što mi se sprema reći neće biti nimalo ugodno.

- Gospođo Zrinka, žao mi je što vam to moram reći no čini se kako će u vašem slučaju biti potrebne detaljnije pretrage. Ono što za sada sigurno znamo jest da ste zaraženi jednim od visokorizičnih tipova HPV-a. Ne bih želio brzati s dijagnozom no, iskreno, nalaz vašeg papa testa mi se nimalo ne sviđa. Kada ste posljednji put bili na ginekološkom pregledu? – upitao je pročistivši grlo. Osjetila sam kako pod njegovim pomalo strogim, prodornim pogledom rumenim od nelagode. Premda sam se oduvijek smatrala zdravstveno osviještenom osobom moram priznati da sam u posljednje vrijeme poprilično zapostavila svoje zdravlje.

- Hm, mislim da je to bilo prije otprilike tri godine, ili čak malo više, doista nisam sigurna – petljala sam spustivši pogled. – Vjerujte, nije bilo potrebe za tim. Nikada nisam imala ginekoloških problema. Osim toga, kuća, djeca, obveze… Znate kako je – nelagodno sam se nasmijala.

- Još samo jedno pitanje, no upamtite, jako je važno da budete potpuno iskreni. Zanima me jeste li u skorije vrijeme bili skloni rizičnom seksualnom ponašanju? – zanimalo ga je.

- Što vam pada na pamet? Volim svog Lovru i nikada ga ne bih mogla prevariti. Na to ste mislili, zar ne? – upitala sam snebivajući se no činilo se kako liječnik uopće ne mari za to.  

- Dakle tako – nakašljao se. – Tada sam više nego uvjeren da vam je infekciju prenio upravo vaš suprug. Bio bih najsretniji da vam ovo nisam morao reći, no moram vam reći kako situacija nije nimalo bezazlena. I vaš suprug će se svakako morati liječiti. U svakom slučaju vi morate ostati u bolnici – nelagodno je rekao. Nekoliko sekundi šokirano sam buljila u njega. Što bi sve ovo trebalo značiti? Da me Lovro vara? – pomislila sam u nevjerici. Osjetila sam kako su mi se i na samu pomisao o tome oči napunile suzama.

- Ali… To neće biti moguće… Znate, moje djevojčice su same i… Ne znam tko će paziti na njih – dovršila sam prestrašeno.

- Ako vam je vaše zdravlje imalo važno, poslušat ćete me. Uvjeren sam da ćete se za sve ostalo već nekako snaći. Neću okolišati, još danas započinjemo s pretragama. Bit će najbolje ako odmah napravimo biopsiju – odlučno je rekao. Na te njegove riječi protrnula sam od straha jer sam napokon shvatila što bi to trebalo značiti. Nekoliko trenutaka nisam uspijevala prozboriti ni riječ. Zijevala sam poput ribe na suhom prikupljajući hrabrost za ono što sam željela doznati.

- Znači li to da imam rak? – napokon sam uspjela promucati dok mi je cijelo tijelo podrhtavalo od straha.

- Kao što sam već rekao, ne bih želio žuriti s dijagnozom. Više ćemo znati tek nakon pretraga. Možete nam vjerovati. Učinit ćemo sve da vam pomognemo – rekao je. Premda to nisam željela osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Moj Bože, dakle ipak je tako. Što ću sada? Što će biti s mojim brakom? Što će biti s našim djevojčicama? – u glavi su mi se nizala pitanja bez odgovora.

- Znaš da djevojčice mogu biti kod mene. Sada je jedino važno to da ozdraviš. Ne brini, odmah ću obavijestiti Lovru. Taj gad će ti, kako se čini koješta morati objasniti. Poslovni put! Kako da ne! – ljutito je otpuhnula moja sestra kad sam joj plačući ukratko ispričala što je na stvari.

Samo dva dana kasnije, liječnikove sumnje su se na žalost pokazale točnim. Cijeli moj dugo i brižljivo građen svijet srušio se doslovce u jednom trenu. Dijagnoza raka vrata maternice bila je doista porazna i nije ostavljala previše mjesta nadi premda se liječnik svim silama trudio uvjeriti me u suprotno.

- Zrinka, znam da ovakva dijagnoza ne zvuči nimalo obećavajuće, ali želim da znate kako vjerujem u vas. Mladi ste i snažni, osim toga, čini se da karcinom u vašem slučaju još uvijek nije uzeo previše maha. Nemamo nikakvog razloga sumnjati u sretan ishod operacije – uvjeravao me dok sam  neutješno ridala. – Znate li možda kad se vaš suprug vraća? Svakako bih želio porazgovarati s njim – zatekao me pitanjem.

- Nisam sigurna. Nadam se uskoro. Moja sestra ga je zacijelo obavijestila o svemu. Nego, molim vas, recite mi jeste li posve sigurni u to da me on zarazio? – zbunjeno sam upitala.

- Draga gospođo, ovaj posao obavljam već dvadeset godina i vjerujte mi, znam što govorim. HPV-infekcija je isključivo spolno prenosiva bolest – odgovorio je na što mi se ugasila i posljednja nada. Napokon su mi neke stvari u Lovrinom ponašanju u posljednje vrijeme postale pune jasnije. Njegova dugotrajna izbivanja koja je pravdao poslom, njegova zamišljenost i hladnoća. Kad bolje promislim, zapravo je već dugo sve upućivalo na to da nisam bila jedina žena u njegovom životu. Zaslijepljena ljubavlju zatvarala sam oči pred onim što je bilo tako očito. Dok sam ja vodila brigu o kućanstvu i našim kćerima moj se suprug provodio s drugim ženama i pritom očito nije previše mislio na zaštitu, ogorčeno sam pomislila dok su mi suze curile licem.

- Umirite se Zrinka. Nije sve baš tako crno. Sada je najvažnije da ozdravite. Bračne probleme ćete rješavati kasnije – tješio me doktor.  

Uslijedilo je najteže razdoblje u mom životu. Gotovo da nisam prestajala plakati. Premda me uskoro u bolnici posjetio i Lovro naš susret mi nije donio željeno olakšanje. Njegove besmislene optužbe kako sam svojim nemarom sama kriva za sve što mi se događa pogađale su me ravno u srce. Premda bih mu najradije sasula u lice kako je za sve kriv jedino on i njegove prijevare, odlučila sam poslušati liječnika i raspravu ostaviti za kasnije. Premda sam bila silno povrijeđena trenutačno mi nije bilo do svađe. Koliko god da sam u ovom trenutku mrzila Lovru očajnički mi je trebala njegova potpora. Željela sam čuti da me voli, da će se promijeniti i da će uskoro ponovo sve biti u redu. Na žalost, nisam čula ništa od toga. Gotovo da više nisam mogla prepoznati čovjeka s kojim sam još do nekoć živjela pod istim krovom. Imala sam osjećaj da razgovaram s potpunim neznancem. U meni su se izmjenjivali strah, bijes i tuga. Zašto se ovo moralo dogoditi baš meni? Što ako umrem?

Nekoliko dana kasnije napokon sam operirana. Prema liječnikovim riječima operacija je prošla veoma uspješno. Bolesno tkivo u potpunosti je odstranjeno te, kako je rekao, više nije bilo nikakvog razloga za brigu.

- Za svaki slučaj proći ćete jedan ciklus kemoterapije a potom i zračenja. Uvjeren sam kako ćete nakon toga opet biti kao novi – našalio se premda meni nije bilo do šale. Ako ništa, na odjelu sam se barem imala prilike naslušati o tome što je kemoterapija, koliko teško se podnosi te kakve su joj posljedice. O zračenju da i ne govorim. No, ne kaže se uzalud kako se čovjek najlakše pomiri s onim na što ne može utjecati niti promijeniti. Bila sam dovoljno pametna da shvatim kako i nemam previše izbora stoga sam samo rezignirano slegnula ramenima.

Kemoterapiju sam podnosila doista loše. Neprekidno sam osjećala mučninu koja me toliko iscrpljivala da sam se jedva držala na nogama. Lovro me redovito posjećivao ali jedva da sam bila u stanju prozboriti koju riječ s njim. Kada mi je uskoro počela opadati i kosa na koju sam još donedavno bila tako ponosna, osjetila sam kako se počinjem utapati u moru samosažaljenja. Moje samopoštovanje bilo je ravno nuli i potpuno sam se povukla u sebe. Premda me liječnik uvjeravao u suprotno i govorio kako je ovakva reakcija organizma potpuno normalna, tih dana bila sam više nego uvjerena da neću preživjeti. Izmučena svime što mi se događalo odjednom sam počela priželjkivati da sve ovo zauvijek završi. Kome sam potrebna ovako bolesna i jadna? Lovro me varao i prije , što li će tek biti sada? Njemu je potrebna prava žena. Uz ovakav izgled, ja to ionako više nisam, tužno sam razmišljala.  

A tada se za jednog posjeta mojih djevojčica u meni rodila neka nova nada. Ugledavši malena zabrinuta lišca Lane i Lene osjetila sam novu snagu u sebi za koju nisam ni znala da postoji. Shvatila sam koliko me moje djevojčice vole i koliko sam im potrebna. Neću se predati! Moram živjeti i ponovo dovesti svoj život u red, ako zbog nikoga, onda zbog njih dvije! – odlučno sam pomislila.

Od tog dana u mom je životu ponovo sve krenulo na bolje. Uspješno sam se oporavljala tako da je čak i liječnik ostao iznenađen. Ne mogu reći da je bilo lako, ali sretna sam što mogu reći da sam ipak uspjela. Najteži od svega bio mi je razgovor s Lovrom. Moj suprug me silno povrijedio i razočarao. Znala sam da mu to nikada neću moći oprostiti. Unatoč godinama koje smo proveli u braku odlučila sam zatražiti razvod. Kada sam mu to jednog jutra napokon i rekla činilo se da je ipak bio iznenađen.

- Ali, Zrinka, već sam ti rekao da mi je žao! Laura mi doista ništa nije značila. Osim toga, nisam imao pojma da je bolesna. Tek sad shvaćam da sam oduvijek volio samo tebe! – preklinjao me.

- Bojim se da je malo kasno za to. Promijenila sam se, Lovro, ili bolje rečeno, bolest me promijenila – rekla sam. – Znaš, kad bolje promislim možda mi se sve ovo što se dogodilo i nije dogodilo bez razloga. Da se nisam razboljela možda nikada ne bih doznala da me varaš!  Istina, trebalo mi je malo duže da progledam, ali bolje ikad nego nikad. Nije li tako? – upitala sam pogledavši ga s gađenjem dok se nelagodno vrpoljio u stolcu.

- Znaš, možda još uvijek nije kasno za nas. Evo, promijenit ću se! Nikada više neću ni pogledati drugu ženu. Obećavam! – nastavio je previdjevši moje pitanje.

- I meni je žao, Lovro, ali više ti doista nemam što reći. Očekujem da još večeras pokupiš stvari i odeš iz kuće. Cure ćeš moći viđati kad god to poželiš. Moj odvjetnik će ti se javiti ovih dana. Zbogom! – odlučno sam rekla okrenuvši se. Začula sam njegovo dozivanje za sobom no nisam se osvrtala. Jedan dio mog života bio je zauvijek završen i tu se više nije imalo što za reći.

Danas, tri godine kasnije mogu reći kako sam ponovo pronašla sreću uz drugog čovjeka. S Lovrom sam ostala u korektnim odnosima, ali ništa više od toga. Protivno svim mojim očekivanjima, razvod ga je čini se, ipak promijenio. Postao je puno pažljiviji i odgovorniji što mi je jako drago. Lana i Lena obožavaju svog oca koji im napokon poklanja pozornost koja im i pripada te provode puno vremena s njim. Ipak, sretna sam što mogu reći kako je i Boris, čovjek s kojim živim, baš poput moga, potpuno zarobio i njihova mala srca. Dobrobit mojih kćerki zauvijek će mi biti na prvom mjestu jer mi je jedino njihovo postojanje dalo snage da preživim. Premda sam nakon razvoda vjerovala kako više nikada niti jednom muškarcu neću dopustiti da uđe u moje srce, činilo se kako sam se prevarila. Boris je posve slučajno zalutao u moj život i kako se čini, ima namjeru još dugo ostati u njemu. On je čovjek o kakvom sam oduvijek sanjala. Poučio me pravom značenju riječi ljubav, i tome da ona nije samo davanje već i primanje. Njegova nježnost i pažnja uljepšavaju mi svaki novi dan i čine da se osjećam sretnijom no ikada. Redovito odlazim na kontrole i sretna sam što mogu reći da sam danas ponovo zdrava osoba. Premda još do nedavno nisam bila sklona vjerovati u to, iznova se radujem budućnosti i svemu lijepome što mi donosi.

Za Posavinu.org piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net