No, ideš li već jednom? Kasnimo na večeru. Zaboga, već pola sata buljiš u te cipele – nestrpljivo me opomenula moja cimerica Zdenka povlačeći me za rukav dok sam kao hipnotizirana zurila u predivne pomodne cipele u izlogu ekskluzivnog butika.
- Oh, Bože, što bih sve dala za jedne ovakve. Hm, sigurno vrijede pravo bogatstvo – zamišljeno sam odgovorila svejednako zureći u njih. – A možda i nisu pretjerano skupe. Tko zna? Što kažeš da na trenutak skoknemo unutra i….
- Hej, Barbara, već sam ti rekla da kasnimo! – Zdenka me grubo prekinula. – Sigurna sam da mama već šizi. Jako se potrudila oko večere a sad se zahvaljujući tebi već sigurno sve ohladilo. Stvarno nisi fer – plačljivo je dodala. – Mislim, ja stvarno ne mogu razumjeti što toliko vidiš u tim cipelama. Posebice u ovima. Ako mene pitaš, ne samo da nisu ništa posebno već su i potpuno beskorisne. Obzirom na visinu potpetice svatko tko ih kupi ozbiljno riskira na njima slomiti vrat. Hajde, idemo već jednom! – ljutito je nastavila Zdenka.
- Nije važno, svratit ću sutra i pitati za cijenu – promrmljala sam više za sebe dok me bjesomučno odvlačila od izloga.
- Zaboga, požuri! Pobjeći će nam tramvaj! – zaurlala je kad sam se još nekoliko puta osvrnula za sobom.
Nešto kasnije dok smo se vozile u tramvaju shvatila sam da je Zdenka prilično ljuta na mene. Mirno je sjedila na svom mjestu i bez riječi zurila kroz prozor.
- Gle, stvarno mi je žao što malčice kasnimo na tu večeru kod tvoje mame ali ne moraš se odmah duriti zbog toga. Evo, ako će ti tako biti lakše, preuzet ću krivnju na sebe – pokušavala sam ju udobrovoljiti.
- Zdenka, vjeruj mi, nije riječ o tome već o principu. Ako sam obećala da ćemo točno u sedam biti kod nje onda je tako trebalo i biti. Znaš koliko mrzim kasniti – tvrdoglavo je ustrajala a obrazi su joj se zarumenjeli od ljutnje.
- Dobro, dobro… Shvaćam da si imala napornu noć. Umorna si i nervozna ali to još uvijek nije razlog da se iskaljuješ na meni – pomirljivo sam dodala.
- Opa! – uzviknula je. – Dakle, čini se da ti neke stvari baš i nisu najjasnije stoga ću to shvatiti kao obvezu da ti ih malo pojasnim – optužujuće se zagledala u mene.
- Ne samo da noću dok ti bezbrižno spavaš u svom krevetu naporno radim u pekarnici kako bih financijski potpomogla majci, već budući da se ni najmanje ne trudiš pronaći posao odnedavno moram brinuti i za tebe. Obzirom da si ti bez novca kao i obično i da te nikad nema u stanu danas sam iznova gazdarici morala platiti i tvoj dio stanarine – ljutito je nastavila. – E pa draga moja, želim da znaš kako to više ne namjeravam činiti. Ni meni ne pada novac s neba. Izvoli si čim prije pronaći neki normalan posao jer nisam sigurna da se raznošenje letaka, što ti je uz obilaženje prodavaonica s cipelama jedina zanimacija, uopće i može nazvati poslom. U protivnom… – nelagodno je zastala.
- U protivnom što? – bojažljivo sam upitala.
- Mirne duše možeš potražiti drugi stan. I, samo da znaš, ovoga puta to ozbiljno mislim – dovršila je zagledavši mi se u oči.
- Ali, Zdenka, govoriš kao da je danas lako pronaći posao. Što mogu? Trudim se, ali jednostavno nemam sreće. Što se tiče mog dijela stanarine rekla sam ti da ne moraš brinuti za to. Prestani mi predbacivati. Čim se zaposlim obećavam da ću ti vratiti sve do posljednje lipe – pokušavala sam se opravdati.
- Ne poričem da je lako pronaći posao ali moraš shvatiti da je i meni teško mjesecima potezati za obje. Sve ima svoje granice. Jedno je pomoći prijatelju u nevolji a nešto posve drugo dopustiti mu da te iskorištava. Mislim da bi se trebala malo više potruditi – ustrajala je.
Koliko god da su me Zdenkine riječi zatekle jer mi je po prvi put svoje mišljenje bez imalo sustezanja sasula u lice, morala sam priznati da je jednim dijelom ipak u pravu. Unatoč zvanju prodavača, nakon stečaja trgovine u kojoj sam ranije radila, sada sam već nekoliko mjeseci bila bez posla i ovisila o naknadi za nezaposlene. Priznala ja to ili ne, u posljednjih dva ili tri mjeseca upravo je ona bila ta koja je uskakala kad god bi mi zaškripalo i brinula o tome da svi računi budu plaćeni na vrijeme.
- U pravu si. Ja sam potpuno beskorisna – prošaptala sam spustivši pogled.
– Niti govora. Samo bi se trebala malo više angažirati. Moje je mišljenje da za onoga tko želi raditi uvijek ima posla, naravno, pod uvjetom da baš previše ne biraš – podbola me. – Tada bi si možda mogla priuštiti i pokoje skupe cipele kad ih već toliko voliš – nešto blaže je dodala opazivši suze u mojim očima.
Večera kod Zdenkine mame protekla je u ugodnoj atmosferi. Gospođa Mira pripremila je skromnu ali ukusnu večeru i što je bilo najvažnije nije nam zamjerila zbog kašnjenja. Unatoč tome nikako se nisam uspijevala opustiti. Zdenkine riječi koje mi je uputila u tramvaju neprekidno su mi odzvanjale u ušima i natjerale me da se zamislim nad sobom. Što sam više razmišljala sve jasnije sam shvaćala da sam se u posljednje vrijeme doista prilično opustila i kako se činilo, bilo je krajnje vrijeme da to promijenim.
Kada sam prije godinu dana pronašla svoj prvi posao i unatoč negodovanju roditelja odlučila potražiti stan i započeti samostalan život vjerovala sam kako mi je cijeli svijet pod nogama. Kada sam još sljedećeg jutra u novinama pronašla oglas djevojke mojih godina koja je tražila cimericu mojoj sreći nije bilo kraja. Okolnosti su mi išle na ruku i povjerovala sam kako stvari u mom životu napokon sjedaju na svoje mjesto. Bez razmišljanja sam uzela telefon u ruke i otipkala broj naznačen u oglasu. Premda smo nas dvije već na prvi pogled djelovale potpuno različito, razgovor sa Zdenkom, kako se predstavila protekao je više negoli uspješno i još do kraja dana postale smo cimerice ali i prijateljice. Dok sam ja radila danju, moja nova prijateljica je kao pekarica uglavnom radila noću. Unatoč tome uspješno smo uskladile kućanske obveze. U slozi i ugodnom ozračju vrijeme je brzo prolazilo i život nam u to vrijeme nije mogao biti ljepši.
Na žalost, nekoliko mjeseci kasnije u trgovini mješovitom robom u kojoj sam radila počelo se šuškati o otpuštanju radnika. Dok sam zajedno s još nekoliko zaposlenica sa suzama u očima preuzimala svoju radnu knjižicu shvatila sam da se ponovo nalazim na početku. Premda sam se u narednom razdoblju redovito javljala na kojekakve natječaje za posao nisam imala sreće. Počela sam gubiti nadu stoga mi je slučajna ponuda voditeljice obližnjeg trgovačkog centra o raznošenju reklamnih letaka došla kao pravi dar s neba. Premda zarada nije bila nešto posebno, do neke bolje prilike odlučila sam prihvatiti njezinu ponudu. S druge strane svakodnevni odlazak u trgovački centar odgovarao mi je iz još jednog razloga. U trgovačkom centru nalazilo se čak nekoliko prodavaonica s cipelama koje su oduvijek bile moja velika strast. Dok bih pregledavala i isprobavala sve te predivne modele maštala sam o tome kako ću jednog dana zarađivati dovoljno čak i za one najskuplje.
- Barbara, dušo, je li sve u redu? Nešto si mi zamišljena večeras – glas Zdenkine mame Mire ponovo me vratio u stvarnost.
- Da, naravno, samo… Upravo sam razmišljala o tome kako bi bilo lijepo ponovo raditi i zarađivati kao svi normalni ljudi – potišteno sam odgovorila.
- Nemaš valjda novčanih problema? – zabrinuto je upitala. – Oprosti, znam da to nije moj problem – dodala je opazivši moju nelagodu.
- Zapravo, da, imam. Obzirom na katastrofalnu financijsku situaciju u kojoj se nalazim čini se da jedino vašoj Zdenki mogu zahvaliti što me gazdarica još uvijek nije izbacila iz stana – iskreno sam rekla.
- Dobro, možeš li napokon prestati kukati? Uvjerena sam da ćeš već ubrzo pronaći neki posao a tada će ponovo sve biti u redu – nadovezala se sada i Zdenka time mi nenametljivo dajući do znanja da se nije predomislila.
- Uistinu tražiš posao? – gospođa Mira me pogledala sa zanimanjem.
- Da, već neko vrijeme ali bojim se da baš i nemam previše sreće – snuždeno sam odgovorila.
- Nemoj tako dušo. Ne smiješ gubiti nadu. Spomenula si da imaš završenu trgovačku školu? – upitala je protrljavši bradu na što sam joj potvrdno kimnula glavom.
- Hm, možda ti u tom slučaju mogu pomoći – zamišljeno je odgovorila. – Evo baš jutros mi je susjeda spomenula kako se u našem kvartu uskoro otvara poslovnica s otkupom srebra i zlata i da im je potrebna prodavačica. Kako je rekla, plaća je sasvim pristojna. Možda ne bi bilo loše da im se javiš. U svakom slučaju vrijedi pokušati – ohrabrivala me.
- Oh, mama, pa to su izvrsne vijesti. Možda još uvijek nije prekasno. Dakle, Barbi, što još čekamo? Idemo pronaći vlasnicu – naredila je Zdenka poskočivši iz naslonjača prije negoli sam išta uspjela odgovoriti.
- Naravno – promrmljala sam bezvoljno navlačeći kaput.
Pola sata kasnije uz pomoć Mirine susjede uspjele smo pronaći gospođu Anđelu, vlasnicu trgovine. Premda je ta krupna žena na prvi pogled djelovala prilično hladno i zastrašujuće nakon samo nekoliko minuta razgovora shvatila sam da je zapravo pravi anđeo. Bez imalo uljepšavanja ispričala sam joj situaciju u kojoj sam se našla a Anđela je pritom pokazala veliko razumijevanje. Niti uz najbolju volju nisam uspjela suspreći svoje ushićenje kad mi je na kraju razgovora pokroviteljski stavila ruku na rame i uz riječi kako sam ja jako hrabra mlada djevojka obavijestila da već od ponedjeljka mogu započeti s poslom.
- Naravno, ne bi bilo loše ako bi ipak došla malo ranije kako bih te uputila u posao. Mislim, ništa komplicirano, ne brini – dodala je.
- Doći ću. Puno vam hvala. Neću vas razočarati. Možete biti sigurni u to – nisam joj mogla dovoljno zahvaliti.
Dani su prolazili i već ubrzo sam postala pravi ekspert u svom poslu. Premda sam u početku bila pomalo skeptična jer u poslovnicu baš i nije dolazilo previše ljudi zajedno s porastom gospodarske krize na moju sreću, i to se uskoro promijenilo. Premda u početku pomalo stidljivo, ubrzo su u poslovnicu stali dolaziti različiti profili ljudi. Od umirovljenih bakica koje bi zahvaljujući minimalnim mirovinama prodajom ponekog davno odbačenog ili čak pokidanog komada nakita tako popravile kućni budžet pa sve do ljudi kojima isti, iz ovog ili pak onog razloga više naprosto nije bio potreban.
Već nekoliko tjedana kasnije Anđela je zbog povećanog opsega posla primila još jednu djevojku i tako sam zajedno s novom kolegicom Sarom počela raditi u dvije smjene.
Zaokupljenoj poslom, vrijeme mi je protjecalo munjevitom brzinom. Nisam se ni snašla a uskoro sam dobila i svoju prvu plaću koja je, ruku na srce, prilično odudarala od prosječne. Dok sam na šalteru banke zadivljeno promatrala hrpu novčanica ispred sebe u glavi sam već imala jasan plan oko toga na što ću ih potrošiti. Odlučila sam se najprije odužiti Zdenki, zatim platiti svoj dio stanarine za tekući mjesec, a potom se počastiti prekrasnim parom cipela koje sam već ranije skenirala u jednom butiku.
Nije mi trebalo dugo da shvatim kako su moje želje jedno a stvarnost nešto posve drugo. Kad su sva moja dugovanja napokon bila podmirena, u novčaniku mi je preostalo tek toliko novca da do kraja mjeseca baš ne umrem od gladi.
- Barbi, nemoj biti tužna. Možda si ovog mjeseca i ne možeš priuštiti cipele koje toliko želiš ali sigurna sam da će već narednog biti bolje. Trenutačno je najvažnije to da si se uspješno riješila nekih dugova a to govori da doista imaš razloga biti ponosna na sebe. Hej, uskoro će sve sjesti na svoje, vidjet ćeš – tješila me Zdenka dok smo tog popodneva ispijale kavu.
- Valjda si u pravu – mrzovoljno sam odgovorila. Baš tada sam se prisjetila kako sam nedavno u jednoj prodavaonici u susjedstvu vidjela gotovo identičan par cipela po znatno nižoj cijeni. Možda bih prije posla mogla skoknuti i pogledati jesu li još uvijek na polici. Ukoliko jesu….. Oh, Bože, možda ih ipak nekako mogu kupiti! – uzbuđeno sam pomislila i pred zapanjenim Zdenkinim pogledom žurno počela brojiti preostali novac.
- Smijem li znati što sad izvodiš? – upitala je kad više nije mogla izdržati.
- Ma ništa, samo, pomislila sam kako bih i roditeljima mogla poslati nešto novca. Znam da mami već dugo treba novi mikser a i tata je spominjao nekakav popravak automobila – začula sam se kako joj odgovaram. Premda je priča koju sam joj upravo prodala bila daleko od istine nisam imala ni najmanju namjeru odati joj pravi razlog svoje iznenadne euforije.
- Ne mogu vjerovati koliko si se promijenila. Sigurna sam da će tvoji roditelji biti ponosni na tebe –odgovorila je zagrlivši me.
Dok sam se oko podneva s golemom kutijom u rukama približavala poslovnici u kojoj radim srce mi je gorjelo od sreće. Uspjela sam! Napokon ih imam! – razmišljala sam ulazeći unutra. Sara, djevojka koja je radila u prvoj smjeni, s izrazom krajnje iscrpljenosti na licu upravo je ispraćala svoju posljednju mušteriju za danas.
- Bok Barbara! Što si to lijepoga kupila? – upitala je zijevnuvši kad smo napokon ostale same.
- Cipele. Nisu li predivne? – uzbuđeno sam odgovorila rastvorivši kutiju.
- Jesu, lijepe su ali rekla bih i prilično skupe. Blago tebi kad si ih možeš priuštiti. Obzirom da je moj Dinko već gotovo godinu dana nezaposlen a djeci uvijek nešto treba i ovako jedva krpamo kraj s krajem – umorno je pojasnila. – Danas je na poslu stvarno bila prava ludnica. Umorna sam kao pas. Iz ovih stopa odlazim doma. Ah, da, umalo da zaboravim – naglo se udarila po čelu. - Anđela mi je jutros javila da mora poslom u Rijeku tako da je neće biti nekoliko dana. Naglasila je da dobro pazimo na trgovinu – dobacila mi je na odlasku.
Narednih par sati u poslovnici se nije događalo ništa zanimljivo. Rutinski sam poslužila nekoliko mušterija i već počela razmišljati o polusatnoj stanci kako bih popila kavu kad je u poslovnicu utrčala postarija gospođa.
- Dobar dan, dušo. Oprosti mi što ovako upadam ali jako se žurim. Autobus samo što mi nije stigao i doista ne bih željela da mi pobjegne. Naime, sljedeći dolazi tek za sat vremena. Riječ je o tome da sam doma pronašla jednu naušnicu. Na žalost, drugu sam negdje zametnula i više je ne mogu pronaći. Ah, ta starost! – odmahnula je rukom na što sam se htjela ne htjela morala nasmijati.
- Voljela bih da pogledate koliko vrijedi. Premda žalim što je prodajem jer je uistinu prelijepa, samo jedna mi doista ne služi ničemu - žurno je nastavila usput kopajući po torbici.
- Nikakav problem. Rado ću to učiniti – osmjehnula sam se više nego simpatičnoj starici.
Dok mi je drhtavim rukama užurbano pružala predivnu, pomalo staromodnu zlatnu naušnicu nisam morala biti prevelik stručnjak da bih shvatila kako je, premda je starica očito vjerovala u suprotno, nakit u njezinoj ruci zapravo bio prilično vrijedan. Nakon kraće procedure uvjerila sam se da je naušnica u cjelini načinjena od visoko karatnog zlata. Kad sam je još minutu kasnije napokon položila na vagu od visine gramaže ispisane na ekranu doslovce mi se zavrtjelo u glavi. Anđela će biti jako zadovoljna kad ovo vidi….
- Samo požurite, molim vas. Autobus samo što nije tu – požurivala me starica panično pogledavajući na sat. Iznenada mi je sinula poprilično monstruozna zamisao. Tko kaže da Anđela ikad mora saznati za ovo? Nigdje ne piše da ženi moram isplatiti stvarni iznos vrijednosti naušnice? Mogu joj slagati da nije osobito vrijedna i platiti koliko želim a razliku strpati sebi u džep. Tako će vuk biti sit a ovce i više negoli na broju, u glavi mi se iznenada počeo rađati pomalo bolestan plan.
- Žao mi je gospođo ali, kako se čini naušnica nije načinjena od čistog zlata. Zapravo, ne znam bih li je uopće i smjela otkupiti od vas. Sigurna sam da mi zbog ovoga od šefice ne gine jezikova juha ali budući da shvaćam kako vam je samo jedna naušnica potpuno beskorisna mogu vam ponuditi… hm, da vidimo… – pravila sam se kako napregnuto tipkam po kalkulatoru. – Da, evo, ni manje ni više, tri stotine kuna – ispalila sam kao iz topa premda je naušnica vrijedila barem triput toliko. U iščekivanju njenog odgovora progutala sam knedlu koja mi se odjednom stvorila u grlu. Kad se staričino lice razvuklo u osmijeh odahnula sam od olakšanja.
- Pa to je izvrsno – promucala je. – Ako pravilno rasporedim taj novac s njim bez problema mogu izgurati nekoliko dana. Znaš, dušo moja, mirovine su danas tako male a doma imam bolesnu kćer – pojasnila je dok sam joj pružala novac. Moram priznati kako su me njezine riječi prilično zatekle. Ovo ipak nisam očekivala. Bože, što ja to radim? Pljačkam ženu koja očito svega ima još puno manje od mene. Ipak, pomisao o tome kako ću već sutra prije posla otići u trgovački centar i kupiti one predivne crvene cipele dala mi je snagu da nastavim sa svojom besramnom, prljavom igrom.
- Izvolite svoj novac i hvala vam lijepo – ljubazno sam rekla dok sam ju ispraćala.
Te večeri ušuljavši se u stan najprije sam otišla u svoju sobu. Cipele kupljene toga dana brižljivo sam pospremila u kutiju daleko od Zdenkinog pogleda, točnije, ispod hrpe odjeće na dnu ormara. Samo mi još trebaju njeni prigovori. Pričekat ću nekoliko dana dok ne smislim neku dovoljno uvjerljivu priču i tek tada joj reći za njih, pomislila sam rasprostirući na krevet hrpu novčanica koje sam si svojom prljavom rabotom priskrbila toga dana. Moj Bože, koliko novca na lagan način! Već sutra ponovo mogu u shopping – samozadovoljno sam pomislila. Baš u tom trenutku Zdenka je očito opazila da sam u stanu i pozvala me na večeru. Žurno sam dograbila novčanice i stala ih naguravati pod madrac.
- Stižem! – nervozno sam se proderala. Kad je i posljednja novčanica bila na sigurnom odahnula sam od olakšanja.
Narednog dana po povratku s posla svojoj sam maloj skrivenoj kolekciji u ormaru pridružila još dva nova para cipela i nitko nije bio sretniji od mene. Premda se baš i nisam ponosila činjenicom da sam zbog njih prevarila mušteriju nisam se pretjerano grizla zbog toga. Čak ni tog dopodneva vrag mi nije dao mira. Pratila me sreća i uspješno sam izigrala još jednu, ovoga puta nešto mlađu gospođu koja se, kako mi je ispričala, diskretno odlučila riješiti ogrlice koja joj se, baš poput svekrve od koje ju je i dobila na dar i nije pretjerano sviđala. Učinit ću to još samo ovoga puta i onda zauvijek prestajem, pomislila sam primivši ogrlicu.
Kada je nešto kasnije, Tamara, kako se predstavila, s osmijehom od uha do uha i bogatija za šest stotina kuna napustila poslovnicu, ja sam s razlikom od čak tisuću koju sam pritom strpala u džep bila još zadovoljnija. Znala sam da Anđela ima bezgranično povjerenje u obje i da joj neće pasti na pamet kontrolirati nas po povratku tako da nisam osjećala ni najmanju zabrinutost. Trljala sam ruke i jedva čekala subotu kada sam imala slobodan dan kako bih mogla do mile volje obilaziti trgovine s cipelama i odabrati si još koji par. Zahvaljujući, kako sam vjerovala, svojoj dovitljivosti po prvi put u životu napokon sam imala dovoljno novca da si uz najosnovnije stvari mogu priuštiti i malo luksuza.
Ako je i primijetila da se sa mnom posljednjih dana nešto događa Zdenka ništa nije komentirala. Činilo se kako ni njoj nije bila previše mrska činjenica da sam u tko zna koliko dugo vremena po prvi put uplatila stanarinu na vrijeme i bogato opskrbila hladnjak.
- Vidim, ima se – našalila se oslonjena na kuhinjski šank kad sam se nakrcana vrećicama jednog popodneva vratila s posla. Moram priznati kako me njezina primjedba ipak lecnula. Valjda nije pronašla sve one cipele u mom ormaru? Bože, što ću joj reći od kud mi novac za njih? – panično sam razmišljala.
- Zapravo, danas sam imala sreće jer je Anđela bila dobre volje. Zamisli, toliko je zadovoljna sa mnom da me čak nagradila manjom svotom pa sam se sjetila da nam nedostaju neke namirnice – nelagodno sam odgovorila skrivajući pogled.
- Ma samo sam se šalila. Drago mi je zbog tebe. Zaslužila si to svojom marljivošću a i meni je napokon svanulo. Ne mogu se požaliti – nasmijala se na što mi je napokon laknulo.
Na žalost, kako to često biva, ništa ne traje vječno. Sutradan, po dolasku na posao dočekalo me prilično neugodno iznenađenje.
- Bok, Barbara, drago mi je što te vidim – pozdravila me naša šefica Anđela čim sam ušla. – Zaželjela sam se posla stoga sam Saru danas ranije pustila kući – uz širok osmijeh našalila se u svom stilu.
- Oh, pa, već ste se vratili? – nekako sam uspjela procijediti previše šokirana za neko pametnije pitanje.
- Zar si sumnjala u moje sposobnosti? – šaljivo je upitala. – Iskreno, što se posla tiče, uspjela sam u kratkom roku sve riješiti. Premda sam se namjeravala usput malo i okupati na žalost, to se nije dogodilo. U Rijeci već danima pada kiša pa mi nije preostalo ništa drugo već vratiti se u Zagreb. Nadam se da za vrijeme mog odsustva ovdje nije bilo nikakvih problema? – upitala je opazivši skamenjenost na mom licu.
- Ma kakvi, sve je bilo u najboljem redu – nekako sam se uspjela prisiliti da joj odgovorim.
- Izvrsno. Znala sam da se mogu pouzdati u vas dvije – blagonaklono me pogledala a ja sam osjetila kako rumenim. Bože, kad bi samo znala što sam radila dok je nije bilo…. – posramljeno sam pomislila. Odjednom više nisam imala snage pogledati Anđelu u oči. Napokon sam postala svjesna što sam učinila. Anđela je dobra i velikodušna šefica, a ja? Kako joj vraćam za sve? Tako da pljačkam i nju i njezine mušterije. Bože, kako sam nisko pala zbog najobičnijih, glupih cipela koje pritom čak ne smijem ni nositi – pomislila sam a oči su mi se napunile suzama.
Nakon što smo još malo popričale Anđela se naglo prisjetila da danas mora frizeru i prepustila mi posao.
- Ugodan dan ti želim – rekla je uzimajući torbicu. Baš tada otvorila su se vrata i na njima se pojavilo nasmijano, dobro mi poznato lice.
- Dobar dan, dušo. Ne znam da li me se sjećaš ali neki dan sam bila tu s jednom naušnicom – započela je prilazeći pultu. Istog trenutka osjetila sam kako mi noge otkazuju poslušnost.
- Da, ovaj, hoću reći, sjećam se, kako ne – uzmucala sam se.
- Dobar dan gospođo Janković. Tako mi je drago što vas vidim. Nadam se da je Vlasti malo bolje? Nego, recite mi kako vam možemo pomoći? – uslužno joj se obratila Anđela prije nego što sam uspjela snaći.
- Hvala ti draga Anđela. Vlasta i ja guramo nekako. Moram ti napomenuti da imaš pravi dragulj u svojoj poslovnici. Neki dan mi je bilo uistinu pravo zadovoljstvo surađivati s njom – sledila sam se kad se između njih dvije razvila prilično živahna konverzacija svojstvena samo osobama koje se dobro poznaju.
- Zamisli dušo, jučer sam napravila veliko pospremanje u stanu i uspjela sam pronaći i drugu naušnicu. Ne preostaje mi ništa drugo već sada prodati i nju. Koliko god da mi je žao zbog toga moram priznati da tri stotine kuna nisu nipošto za baciti – obratila mi se starica u jednom trenutku na što mi se grlo u potpunosti osušilo od šoka. Ušuti već jednom! Ne govori to!– poželjela sam vrisnuti kako bih ju ušutkala.
- Molim? Kažete tri stotine kuna? Nemoguće! Meni se čini da vrijedi barem triput više. Evo, odmah ćemo pogledati – umiješala se Anđela preuzimajući naušnicu od vidljivo zbunjene starice. U tom trenutku proklinjala sam u sebi svoju pohlepu i nepromišljenost. Najviše sam se bojala toga da bi Anđela ukoliko Jankovićka progovori još samo jednu jedinu riječ lako mogla shvatiti što je na stvari. Vjerojatno će pozvati policiju, izgubit ću posao, a kad Zdenka i moji roditelji čuju što se dogodilo, postoji velika mogućnost da postanem i beskućnica, razmišljala sam dok me oblijevao mrtvački znoj. Premda sam stanje u knjigama i blagajni uredila tako da sve štima iz sekunde u sekundu obuzimala me sve jača panika.
- Eto, vidite da sam bila u pravu. Zlato je vrlo visoke kakvoće. Odmah ću vam izračunati iznos koji dobivate za nju – poslovno je nastavila Anđela. – Dakle, tisuću i dvjesto kuna. Hoće li to biti u redu? – upitala je kad je završila kalkulaciju.
- Ma, naravno. Izvrsno, ali kako…. – zbunjeno je započela gospođa Janković ali se na moju sreću Anđela sada već previše žurila da bi obratila pozornost na to.
- Sve je u redu, gospođo Janković. Nisam li vam rekla da je upravo naša tvrtka najpovoljniji otkupljivač u gradu. Hvala vam lijepo. Pozdravite kćer i dođite nam opet – žurno je zahvalila starici i gurnula joj u ruke hrpu uredno složenih novčanica.
- Sirota žena. Koliko li je samo zadovoljna iznosom. Nije ni čudo. Prima minimalnu mirovinu a bolesnoj kćeri zacijelo treba puno toga. Mislim, ponekad zna biti pravi davež ali vjeruj mi u suštini je jako hrabra i plemenita žena. Ako se mene pita trebalo bi joj odati priznanje što čak ni u ovim godinama nikome ne prepušta brigu o svojoj teško bolesnoj kćeri. To se za mene zove požrtvovnost – zamišljeno je uzdahnula Anđela navlačeći kaput kad smo napokon ostale same. Premda sam shvativši da je opasnost prošla gotovo glasno odahnula od olakšanje Anđeline riječi su me iznova potresle. U tom trenutku osjećala sam se gore no ikad. I nehotice grlo mi se stegnulo a oči napunile suzama. Kako sam samo mogla zbog nekoliko pari cipela onako bezočno prevariti gospođu Janković? Kao da joj obzirom na okolnosti već nije dovoljno teško? Mora postojati način da nekako ispravim svoju pogrešku. Mogla bih sve priznati Anđeli i tako možda umiriti savjest ali time neću postići ništa više osim otkaza. Bez posla ću ponovo biti nitko i ništa a time stvarno nikome ne pomažem. Premda sam užasno pogriješila možda još uvijek nije prekasno da to ispravim, razmišljala sam a u glavi mi se, malo po malo, rađao plan.
Narednog dana uzela sam slobodan dan. Kako Zdenka ne bi shvatila što se događa ustala sam ranije no obično. Izvukla sam kutiju s novim cipelama iz ormara i zaputila se u grad kako bih ih vratila. Dva sata kasnije, bila sam više nego zadovoljna. Prodavačice su pokazale iznimnu susretljivost i bez problema sam uspjela vratiti cipele i dobiti svoj novac natrag. Dok sam u rukama uzbuđeno držala hrpu novčanica po prvi put u svom životu jasno sam znala što želim učiniti s njima.
- Dobar dan gospođo Janković. Nadam se da vam ne smetam – započela sam kad mi je nakon podulje zvonjave ta dobra, stara žena otvorila svoja vrata. Premda se činila prilično iznenađenom što me vidi brzo se pribrala.
- Oh, dušo, nikako, naprotiv… Hvala ti što si došla. Vlasta će se jako obradovati kad te vidi. Znaš, ne događa se baš često da nas dvije dobijemo posjetu – pomalo sjetan osmijeh preletio joj je licem. – No, izvoli, uđi. Skuhat ću nam čaj – rekla je propustivši me u svoj više nego skroman stan.
- Vlasta, pogledaj tko nam je došao – obratila se mladoj ženi u invalidskim kolicima. – Znaš, moja je kći prije nekoliko godina doživjela prometnu nesreću nakon koje je ostala potpuno uzeta. Što je najgore, odnedavno moramo plaćati sve lijekove i život nam ne može biti teži. Vjerujem da bi joj bilo puno lakše kada bi barem imala prijateljicu koja bi je makar povremeno posjetila i razgovorom joj skratila vrijeme – požalila se. – Ali, zašto te opterećujem svojim problemima? Idem nam radije skuhati čaj a vas dvije se lijepo upoznajte.
Dok sam se približavala Vlasti, toj mršavoj mladoj ženi u kolicima, srce mi se stegnulo od ganuća.
- Bok, ja sam Barbara, tvoja nova prijateljica – predstavila sam se kleknuvši pred nju. Premda me Vlasta gledala širom rastvorenih očiju činilo se kako baš i nije potpuno svjesna događaja oko sebe. Iz grla joj se oteo neartikuliran zvuk. Pretpostavila sam kako je to bio njezin način da me pozdravi i osjetila suze u očima.
– Donijela sam ti nešto. Uvjerena sam da će te ti i tvoja mama ovo u omotnici znati iskoristiti puno pametnije od mene. Oprosti mi. Ni ne slutiš koliko mi je žao – rekla sam i potpuno se slomila. Dok su mi suze kajanja i srama u potocima curile niz lice znala sam da više nikad, ali baš nikad neću učiniti ništa slično.
– Nego, što kažeš da sutra popodne ponovo dođem pa da nas dvije pođemo u šetnju? Bit će zabavno, obećavam – nasmijala sam se kroz suze dok je Vlasta i dalje netremice zurila u mene. Kad bolje promislim možda se uistinu ništa na ovome svijetu ne događa slučajno. Napokon sam shvatila jednu vrlo važnu stvar. Sreća nije u lijepim cipelama, odjeći, niti u novcu, već u dragim ljudima, malim stvarima i događajima koji nas svakodnevno ispunjavaju i oplemenjuju nam život. Sigurna sam da ću nakon svega to itekako znati cijeniti.
Za Posavinu.org piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net