Još jedna iz niza pjesama našeg suradnika Ilije "Iće" Kovačević. Ilijini stihovi su iz duše pisani o Bosanskoj Posavini, njenim krajolicima, marljivim ljudima i njihovoj ljubavi. Pjesme su pisane za duše onih koji vole i cijene Posavinu kao i žitelje koji u njoj žive.
STARA BAŠČO MOJA
Još se sjećam, a mali sam bio,
kad je otac bašču zasadio.
Redom sadi, tako šljive ranke,
Motika u ruci, na nogama nosio opanke.
Dvije trešnje i ostalo voće,
U nasljedstvo djeci ostaviti hoće.
Dosta šljiva, kruške i jabuke,
što su oče tvoje, zasadile ruke.
Evo sjedim na sred bašče stare,
Uz rakiju, kavu i cigare.
Došlo vrijeme da se bašča sprema,
Sam ostadoh tebe oče nema.
Gledam voćnjak grlim svoga sina,
Melem duši srcu medicina.
U proljeće bašča zamiriše,
uz rakiju se lakše, i živi i diše.
Stihovi: Ilija Kovačević