Bezbroj pjesama je otpjevano, bezbroj priča ispričano, bezbroj suza proliveno i bezbroj žrtava sažaljeno od pada naše Posavine pa na ovamo. U cijelom tom razdoblju su se pojavljivale osobe i skupine, koje su našim ljudima ulijevale nadu u povratak na rodnu grudu, u život u gnijezdu iz kojega je ponikao taj časni i ponosni narod, u bolje sutra na vlastitoj posavskoj grudi.
Godine su prolazile, pojedinci i skupine su činili svoje. Tada naši prognani „stariji“ su donosili odluke prema vlastitoj savjesti, uglavnom, kako bi djeci osigurali dostojanstven život i sve što ide uz to. Naši ljudi su čekali - do tada nisu dočekali - te su krenuli graditi druge domove, neki u našoj Matici Hrvatskoj, neki još dalje od nje. Kada se danas osvrnemo na to razdoblje, bilo kroz razgovor sa živim svjedocima ili kroz pisane tragove, vidimo, kako naši posavski ljudi doista, barem u to vrijeme, nisu mogli učiniti puno više nego što jesu.
Međutim, kao što svaka rodna godina u našoj plodnoj Posavini donosi novu pšenicu, kukuruz, kupus, šljivu i ostale plodove, tako i svako novo posavsko dijete dugoročno više vrijedi nego lanjski urod. Budućem i novom urodu se nadamo, jer će nam osigurati život a time i sve ostalo. Svakim novim djetetom se nadamo boljoj, drugačijoj i „naprednijoj“ budućnosti – koja je za zemaljski život ali i vječnost, više vrijedna od prošlosti. Ta budućnost je upravo u njima, u našim mladima, danas, po meni, duboko zapostavljenim i obeshrabrenim, zbunjenim i nesigurnim – a svi su „kao brod“ puni Božjih darova i talenata. Obeshrabreni su prije svega zbog drugih, starijih i neodgovornih, koji im lome krila, a još ni poletjeli nisu.
Jednoga dana je skupina mladih žaba prišla malo većoj skupini guštera, koji su se okupljali oko jednog velikog tornja. Taj toranj je na neki način bio simbol te družbine guštera, gledali su u njega kao u boga, hvalisali se njime, ali mu nitko nije smio prići, kamoli da se neki od tih guštera popne na vrh istoga. Kada je skupina mladih žaba prišla i izrazila duboku i iskrenu želju da ujedinjeno dosegnu vrh toga tornja, gušteri su ih počeli ismijavati, vrijeđati i omalovžavati. Ta, tko su oni, da bi dosegli vrh tornja, kojeg oni, gušteri, već toliko dugo gledaju izdaleka?!
Skupina žaba je tako krenula, žaba po žaba, žabac po žabac, a gušteri su im neprestano dovikivali, vrijeđali i sputavali ih... Žabe - mlade, nesigurne i uplašene, jedna po jedna su padale s tornja. No, jedna žaba je uporno gurala prema vrhu. Gušteri su bili sve glasniji, što ismijavanjem, što vrijeđanjem...ipak, ta jedna žaba je dogurala do vrha. Štoviše, spustila se na koncu dolje, sva sretna i ispunjena. Kada su ju gušteri upitali, kako to da je ona jedina uspjela dosegnuti vrh tornja - nakon nekoliko upita - shvatili su da je ta žaba bila gluha. Cijelo to vrijeme, ona nije čula niti jednu njihovu negativnu riječ, niti jednu uvredu, niti osjetila njihovu površnost i strah - te slijedom toga, nije se ni osvrtala.. Išla je svojim putem, uvjereno i odlučno, te na kraju i guštere ohrabrila.
Najveća greška koju možeš učiniti, mlada Posavko, mladi Posavče, mlada Garevljanko, mladi Garevljaninu, jest da slušaš guštere, koji oblijeću oko tornja, a tebi ulijevaju nesigurnost da ne možeš do njega, niti na vrh njega, a on upravo tebe i samo tebe jedino čeka i jedino u tebe polaže nadu.
Nekada je dobro biti gluh, to nije sramota, osobito ako iza tebe i iz tebe snagu crpe gušteri, a ispred tebe sveci dozivaju. Ne srami se i ne plaši se!
Gluho bilo – čuvaj svoje!
Za GIP piše Josip Križić, Bekčića