20
Fri, Sep
9 New Articles

Suradnici portala
Typography

metak u zrakuMETAK U ZRAKU
Anto Pranjkić
-    Braćo, Srbi, pred nama je danas novi zadatak. Jedinica za posebna dejstva neće doći iz Bijeljine. Posao u Dubravicama moramo sami završiti – odmjereno je govorio zapovjednik svojim vojnicima prelazeći preko plana akcije i rasporeda ljudi na terenu.
-    Ti ćeš, Milane, zauzeti položaj kod prvih kuća u ulazu u selo i paziti da odatle nitko ne prođe. Postoji vjerojatnoća da će neprijateljski vojnici pokušati baš odatle proći kada nas eventualno budu potiskivali.
-    Ali, gospodine… - prozborio je Milan.
-    Ništa, ali… Tu se, Milane, ništa nema govoriti. Dobio si zadatak i budi sretan što ćeš biti na tom položaju. Budi sretan što nisi dobio zadatak da s nama zajedno ideš u dubinu sela, gdje će sigurno biti njihovih vojnika.

Stisnuo je pušku. Sva se krv zaledila u pedesetogodišnjaku. Nije planirao ići na Dubravice. Tamo su na rovovima mnogobrojni Zovičani. Među njima su i ljudi koji su mu pomagali. Kako će pucati na njih? – pitao se. Razmišljao je dobri Milan, ali ga nitko nije slušao. Morao je kao i svi drugi krenuti u akciju.
Dok je vojnički kamion „puzio“ kroz Potočare prisjećao se dana kada je doveden u logor u neko napušteno skladište. Sjetio se dobronamjernih lica ljudi koji su mu, krišom od stražara, donosili hranu, ali i prijatelja koji su ga odvodili svojim kućama i hranili. Oni su mu davali nadu da će preživjeti i konačno vidjeti Stoju i djecu, koje je prije rata poslao bratu u Brčko. Milana, mirnog i radinog seljaka, i onako nitko ništa nije pitao. On je bio zadužen da pazi na preostale žene i djecu u selu. I tako je i zarobljen. Nisu ga tukli. Nije mario za psovke i uvrede koje su ponekad dolazile od strane nekih vojnih policajaca. Molio je Boga i svetca svoje kuće, Svetog Savu, da mu da snage da prebrodi sve ovo. Mislio je Milan da će mu Bog dati snage da preživi ovo zlo vrijeme. Mislio je tada na brojne ljude, prijatelje koji su ostali u Zoviku.
-    Vrag neka nosi i rat i politiku – otrgnu se Milanu. Kolega do njega, 25- godišnji mladić pokaza mu sliku svoje žene koja se tek porodila. Vidio je suze u njegovim očima i neku nejasnu tugu. Osjetio je kod svih suboraca neku neizvjesnost, ali se nitko nije imao snage suprotstaviti onima koji donose odluke.

Na cesti Brčko – Čelić, nešto malo prije odvojka za strelište koje se tu nalazilo, naglo je stao kamion. Jedan po jedan počeli su se iskrcavati. Među prvima nalazio se i  Milan. Prišao mu je vodnik Mišo i kazao da je njegov položaj nekih 700 metara odatle i da će do te pozicije doći zajedno sa još trojicom vojnika. Potom će zauzeti položaj kod prve napuštene kuće i čekati povlačenje.
-    Za nekoliko minuta naši će bombardirati kuće u Dubravicama morate biti spremni na moj znak izvršiti zadatak. Milane,- okrenuo mu se vodnik – ti si jako važan u svemu ovome. Tvoje oko mora zaustaviti svaki neprijateljski pokret. Sumnjamo da bi se neprijateljski vojnici mogli upravo na tom dijelu „ušuljati“ i doći nam iza leđa. Budi oprezan!

Nije psovao, ali mu se ovaj puta ote psovka. Uvijek njemu daju najgore zadatke. Što baš na Dubravicama. Zašto ne na nekom drugom mjestu. Razmišljajući krenuo je Milan prema svom odredištu.

                              ***************************

    U samom selu pored porušenih kuća, pripadnici Pete bojne izradili su rovove. Prvi su neprijateljski napad odbili. Očekivali su naredne, a članovi interventne jedinice iz minute u minutu izviđali su teren i spremno čekali napad. No, nitko nije znao s koje će strane neprijatelj napasti.

    U izmještenom zapovjedništvu, u staroj trošnoj kućici u dubini sela zapovjednici satnija pripremali su uobičajeni raspored vojnika po rovovima. Uskoro dolazi nova smjena i dečke treba rasporediti. Taj će zadatak kao i uvijek preuzeti Jakov. On je bio desna ruka zapovjedniku i dobro je znao kako svaki vojnik diše. Većinom su s njim igrali nogomet prije rata, a poznavao je i neke „protivničke“ igrače.

-    A, kažete, zapovjedniče, da bi nas ubrzo mogli neprijatelji ponovno napasti. Da mije samo znati odakle su? Sa mnogim od njih igrao sam lopte, a koliko sam se samo putu najeo za Svetog Savu. Jednom igrali mi u Breziku i ja zabio gol. Golman slavio Svetu Petku, a ja, za pobjedu, s roštilja dobio slasnu patku. Taj događaj nikada ne mogu zaboraviti. Uh, kako je tada bilo lijepo.
-    Šuti, Jakove, da te vojaci ne čuju. Ne smiješ širiti nemoral. Ne smije doći niti jedna takva zamisao do naših vojaka. Pokvarit ćemo im moral!
-    Jedžem ti i moral i rat! Zaželio sam se, bolan, patke. A vidi, ja sad čekam da mi umjesto patke pošalju metke. Jakovu misli prekide nenadani tresak. Bombardiranje počinje.
-    Strela zove Sokola. Prijem. Sokole, javi se. Prijem. – odjekivalo je iz sobe u kojoj su bili smješteni vezisti. – Sokol. Ovdje. Prijem. – Strela, javlja. Prijem. Gorile započinju. Prijem – Primljeno. Prijem.
-    Nikada nisam razumio te Sokole i Strijele. Izgleda i umrijet ću a neću ih dešifrirati – jadao se stari Jakov.
-    Moj Jakove, bolje je da ih i ne znaš. Tko zna što će se još dogoditi – tješio ga je zapovjednik Srećko.

                                        *************************


    U rovu broj tri ispod šljivika babe Ane pucao je poker. Ni granata koja je u blizini pala nije mogla omesti Sarmu u pohodu na novi paketić cigareta. Već su svi znali da se sa njim nije lako igrati. I ovaj je puta bio na putu da ekipu ostavi bez cigareta. Čiko je bio najnervozniji. A kako i ne bi. Dnevno je pušio po dvije kutije, a evo, izgleda, zbog proklete kocke neće mu ostati niti jedna, pa će jadnik morati dežurati i Sarminu smjenu. Mudar je, a pomalo i lukav bio taj Sarma. Dobro je igrao poker. Karta ga je jednostavno htjela. Svoj „plijen“ davao je u zamjenu za stražarenje noću. Kronični pušači poput Čike ne rado su pristajali na takav dil, ali što ćete, ljubav (ovisnost) prema cigareti bila je puno jača, što je Sarma znao iskoristiti. Partiju je prekinuo dolazak zapovjednika.

-    Dečki, danas zaboravite karte. Primijetili smo kako se neprijatelj grupira na Miladijama. A čuli ste i granatu. Izgleda da nije slučajna. Pripremite se. Vidite, ova cesta ispred vas bi vam sama trebala govoriti da ste prvi na udaru. Na vrijeme ćemo vas izvještavati. Ti, Pero, budući si maloljetan, nemoj da biti slučajno na um palo da kreneš „goniti“ neprijatelja. Čiko, ti si najstariji. Pazi na Peru – roditeljski je govorio Srećko te je očinskim pogledom zaokružio svog sina, 16-godišnjeg Peru, koji nije htio ostati s majkom u Zoviku, nego je zamolio oca da makar skuplja drva i raznosi po rovovima. Znao je otac da je to opasno, ali ga nije mogao odbiti. Nije mogao niti pomisliti kako je skupo mogao platiti svoju popustljivost.


                                              ************************


    Srpski su vojnici polako zauzimali položaje ne znajući da im „kolege“ s druge strane znaju za napad. No, nitko nije znao odakle će doći napad, s koje strane. S ceste na Miladijama sigurno neće. Previše je daleko i opasno. Vojacima HVO-a bili bi na oku. S druge strane, od Boderišta nema šanse. Sve je pokriveno. Jedina mogućnost ostaje ući starim putem. No, i to je suviše opasno. Kretao se Milan odmjerenim korakom iako je znao da na ovom potezu „neprijatelja“ nema. Davno su kuće iseljene a ljudi otišli na sigurno. „ Neka su“, razmišljao je: „Kamo sreće da sam i ja otišao. Ne bih strepio da danas nekome ne uzmem život ili, ne daj Bože, da to netko učini meni.“

    Stao je iza stare kruške da se malo odmori i popije vode. Tko zna da li će kasnije biti vremena za to. U tom trenutku započe kanonada granata. To su srpski topnici gađali ciljeve i nagovještavali da akcija započinje.
-    Smiluj se, Sveti Savo, i nama i njima – kroz zube prozbori uplašeni čovjek i stisnu svoju pušku. Kaplje znoja već su se ohladile na njegovom čelu i pomišljao je da će, po prvi puta, u svom životu, nekog ubiti. Ta misao razjedala mu je dušu. Bila je to njegova patnja. – A, što je patnja? – pitao se Milan. Ima li uopće smisla o njoj razmišljati u ovome vremenu kada se čovjek bori za vlastiti život. Nije li život u ratno vrijeme sam po sebi, patnja? Odakle tu patnju može shvatiti mali čovjek? Ove misli same su navirale i postavljale pitanja. No, odgovora jednostavno nije bilo nigdje.


                                      **************************


    Pavo se šeretski smijao ispijajući gutljaj crne kave koju je i ovaj puta pripravio dobri Čiko. Ostali su kockali, a Pero se približio Pavi i upitao ga što se tako smije.

-    Imam dobar plan i treba mi pomoćnik – tiho je prozborio.
-    Kaži!
-    Prvo obećaj da nećeš nikome reći i da ćeš mi pomoći.
-    Obećajem!
-    Vidiš li onu malu kućicu na brdu?
-    Vidim.
-    E, tamo ćemo za 20 minuta nas dvojica biti.
-    Što ti je, čovječe? Zašto?
-    Tamo ima lijepih knjiga i časopisa. Dobro će nam doći. Uh, znaš kako one plavuše izazivaju?
-    Ma, znam, čovječe, ali tata je malo prije bio ovdje i kazao da budemo oprezni. Neprijatelj priprema napad.
-    Ih, ti i tvoj tata. Hajde, molim te, reci mi, kada su nas zadnji puta napali s ove strane? A i baš će danas napasti?
-    Znam. Hajde, pričaj.

Za nekoliko minuta prijatelji su već skovali plan kako će u „žetvu“. Pripremili su sve, ali nisu razmišljali kako će se „izvući“ od kolega.
Pavo se prisjetio na koju kartu može proigrati, pa žurno otrča do starog Čike.
-    Čile, primijetio sam da lane guguće tu ispred crte. Dogovorili se ja i Pero da odemo i da ga „upecamo“.
-    Ma, daj, što ti je, luđače. Napad samo što nije počeo.
-    Hajde, Čile, znaš da ja nikad nisam „Nagrajsao“- navaljivao je Pavo.
-    Pero, pazi! Ne daj Bože da ti se što dogodi, kako ću Sreći na oči?

Za nepunu minutu mladići su već bili na pola puta do napuštene kuće. Započelo je veliko bombardiranje i granate su padale po svuda oko dva mlada prijatelja. Srećom, ni jedna ih nije pogodila. Polako su ušli u sobu i radosno razgledavali časopise razbacane po podu i ne sluteći da su ih neprijateljski vojnici već primijetili.

                                      ************************


    Kao ukopan stajao je Čiko i promatrao kuću. Vidio je kada su djeca došla u sobu. Molio je Boga da im se što ne dogodi, ali nije mogao odagnati crne slutnje: „Ma, tko bi rekao da će baš ovdje udariti? Bože moj, kako ću Sreći na oči?“ Na trenutak izgubi dah i zatetura. Vidio je Vinko kako se Čiko naginje kao da će pasti i brzo mu pritrča.
-    Što je, Čile, što se dogodi?
Nije mogao prozboriti niti riječi. Prstom je pokazao prema kući u kojoj su se mladići nalazili i zaneseni pogledom na časopise, nisu niti slutili da su u smrtnoj opasnosti.


                             ************************

    Polako a sigurno stigao je Milan do svog odredišta. Kroz šumu je gleda lijevi kut male jednokatnice na čijem će prozoru morati provesti naredna dva sata i, bude li trebalo, repetirati pušku i nemilosrdno ubiti čovjeka. „ O Bože moj, ubiti čovjeka. I to, baš iz Zovika. Koliko je puta sa starim Đokom, svojim ocem, u Zoviku kupovao belegije, pa ih malo priređivao a onda slao Stevi Milojčinom u Kragujevac ne bi li i jedan i drugi koju banku zaradili. Bilo je hljeba od tih belegija. A Zovičani uvijek dragi ljudi. A sad, vidi, moram ubiti“.
-    E, ne mogu – izreče i pusti suzu.
U tom času pored njega stvori se vojničina s beretkom na glavi. Primijetio je – specijalac.
- Vi ste Milan? – upita ga.
- Da, ja sam. Recite.
-  Točno za deset minuta budite u kući i pobijte kopilad.
- Kakvu kopilad? – upita Milan.
- Dvojica kopilana ušla su u kuću i sada su u njoj. Vaš je zadatak da ih smaknete. Dedice, nemoj, bre, što da zasereš?

    Odsjekle su mu se noge. Nije ništa primijetio. Nije vidio nikada se približava kući. Kamo sreće da tamo ne bude nikoga. Noge su mu bile teške kao beton. Teško je pomicao jednu nogu preko druge dok je hodao prema kući. Na ulazu u kuću krajičkom oka primijetio je razdraganu djecu. Bojao se da će ih zaplašiti. Bojao se da će uzeti puške i pokušati ga ubiti a onda bi morao reagirati. Nije mnogo oklijevao. Stavio je prst na usta pokazujući mladićima da šute. Repetirao je pušku i ispalio rafal kroz prozor. U tom Času u Čiki je umrlo sve. Znao je da su djeca u opasnosti, ali nije mogao ništa učiniti. Vidio je pregrupiranje neprijateljskih vojnika koji su se vraćali neodrađenog posla iz dubine sela, a ogromna čistina ispred bila je smrtno polje i tu nije bilo šanse.

-    Eto, vam, govna ustaška – derao se Milan, dok je iz ruku golobradog Pave istrgnuo časopis i blago se nasmiješio. Potom je izašao iz kuće.
-    Sve sam ih pobio. Doći ćemo sutra da ih izvučemo – potom je zborio svom zapovjedniku. Ovaj je progutao „udicu“.


                                   ************************


    Neprijateljski vojnici su se povukli, Pavo je provirujući kroz prozor osjetio novu opasnost. No, s druge strane začuo je korake i stisnuo je svoju pušku. U tom času začuo je poznati glas:
-    Izlazite, majmuni jedni, za malo život izgubiste – govorio je sretni Čiko.

                                  **********************

Prošlo je desetak godina od tog događaja. Vraćao se autobusom iz Beča prema Brčkom. U duši je osjetio veliku potrebu da stupi u kontakt s čovjekom koji ga je u Dubravicama tako čudesno spasio i umjesto da ga ubije, podario mu nove životne radosti. Zaželio je Pero pronaći Milana. Zaželio je stisnuti mu ruku i poželjeti sve najbolje u životu. No, misija je bila nemoguća. Nije imao niti imena, niti prezimena, a i čovjek se zasigurno promijenio. Nije ga mogao prepoznati. Ubrzo je dobio posao.

                                  ****************************


    Kao mlad agronom dobio je zadatak pomagati poljoprivrednicima. I tako morao je u Bukvik kod jednog velikog proizvođača. Kada je obavio posao osjetio je potrebu malo se odmoriti i onda krenuti dalje. Domaćin ga je pozvao u kuću. U kutu jedne sobe tek obnovljene kuće na krevetu ležala je baka, domaćinova. Pero joj je pružio ruku.
-    Ja sam Pero iz Zovika – uljudno se predstavio.
-    Stoja, sine. Drago mije što ste vi, Zovičani, uvijek isti. Pravi ljudi. Pričao mi je moj pokojni Milan, Bog dušu da mu prosti, koliko je tamo dobrih ljudi bilo.A, moj Milan, sine – raspričala se baka Stoja – bijaše dobar čovjek. Taj ti ni na mrava stao ne bi. Imao je on svojih muka i patnji, a rijetki su ga tada mogli razumjeti. Taj ti čovjeka ne bi ubio makar morao umrijeti. Siroma, umrije prije dvije godine. Nagazio na minu kad je pšenicu sijao.
-    Primite moj usućut – tiho će Pero.
-    E, moj sine. Kakva su zla vremena bila. Nikad ne dozvolite da rat opet dođe. Đavoli igraju po ovom svijetu, a kad se razigraju, eto, belaja. Bilo je mnogo zla u tom ratu. Pričao mi je moj Milan kako je dvojicu dječaka u Dubravicama, u napuštenoj kući, spasio.Kaže, pucao u zrak. S hrvatskom djecom neke knjige čitao. Bog dušu dam u prosti, bio mi je dobar.

Bez i jedne riječi, bez daha, izašao je Pero iz kuće i žurno krenuo na mjesno groblje. Našao je grob svog prijatelja. Kleknuo i zahvalio Bogu što je imao čast Milana upoznati.