Izaslanstva društveno-kulturne platforme za Bosansku Posavinu početkom siječnja posjetilo je Posavljake, koji su nakon prognanstva iz posavskih domova, isti pronašli na Banovini, a koje je područje zadesio strašan val potresa. Tom je prigodom ustanovljeno nekoliko vrlo bitnih potreba naših ljudi. Član Platforme poznati hrvatski radoholičar i književnik  Dražen Zetić  obišao je područje Donjih Kukuruzara i uvjerio se u potrebe ljudi.

TRADICIJSKE VRIJEDNOSTI BOSANSKE POSAVINE PO PRIČAMA IZ DAVNINA. Ako jedan narod želi zadržati svoj identitet i svoje vrijednosti, onda te vrijednosti treba i njegovati, a da bi ih njegovao treba ih najprije poznavati. Mnogobrojni običaji Hrvata Bosanske Posavine polako izumiru, jer mlađi naraštaji ne poznaju tradiciju i običaje svojega naroda. Ne svojom krivicom.

Dragi prijatelji, radi potrebe koja je u više navrata iskazana od naših ljudi koji žive u iseljeništvu i naših ljudi koji žive na prostorima Bosanske Posavine organizirali smo udrugu Društveno-kulturna platforma za Bosansku Posavinu koja je nevladina, nepolitična i neprofitna pravna osoba koja ima osnovni cilj upoznavanje, promoviranje, potporu i zaštitu identiteta, kulturne baštine, tradicije, običaja i drugih vrijednosti Hrvata Bosanske Posavine. Udruga, sukladno svom Statutu, radi i na upoznavanju drugih naroda kroz programe koji podupiru aktivnosti na nacionalnoj i europskoj razini i unaprjeđenju inovacije i kvalitete te promiče, provodi i podupire projekte usmjerene razvoju ekološke svijesti, očuvanju okoliša i biološke raznolikosti. Također, zajedničkim projektima i programima a s ciljem stvaranja zajedničkih reprezentativnih projekata te povećanja kvalitete rada i produktivnosti povezuje se s drugim udrugama na zajedničkim projektima i programima.

Umiru gradovi ne samo sela, zavičaji i kolektivna memorija Hrvata Bosanske Posavine na područjima potresima razorenim područjima. U jeku najtežih potresa u Baniji gdje živi značajna brojka Posavljaka rijetki su se sjetili upravo tih ljudi, a ovih dana tamo je prilično kritično. Društveno-kulturna platforma za Bosansku Posavinu pokrenula je aktivnosti na konkretnoj pomoći, a postoje ljudi koji su već učinili velike stvari. Jedan od njih svakako je novinar i književnik Dražen Zetić iz Gradačca. Poznat je kao veliki promotor Boke kotorske, ali konkretnim potezima zalaže se i za rodnu grudu. Rado se odazvao našem pozivu za razgovor.

A ono što je posebnost ovoga kraja jeste aktivnost odžačkog radoholičara, profesora Ive Jelušića, koji vadi staro drvo abonos iz rijeke Save, isto obrađuje i pravi zdjele tako oživljujući kostolačku kulturu, drevnu vrstu kulture iz ovoga područja. Inače, Jelušić je čovjek koji „osvaja“ na prvu, a kao odgojitelj pokreće razne projekte edukacije mladih ljudi. Već je naširoko prepoznat njegov rad, a prema nekim informacijama vrlo brzo bi se njegov posao mogao isplatiti u smislu zaštite posavske kostolačke kulture od strane međunarodnih institucija nadležnih za ta pitanja. Kako doznajemo Društveno-kulturna platforma za Bosansku Posavinu ovih dana upućuje službeni zahtjev za pokretanje toga procesa.

„S druge strane ciljnika“ djelo je čija je središnja tema stradanje Posavljaka u Drugom svjetskom ratu. Željko Goreta radi jedan izuzetno odgovaran posao. Diplomat je i obnaša visoku dužnost u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Londonu. Pored posla kojim se profesionalno bavi uspješan je i u spisateljstvu. Rado se odazvao našem pozivu za razgovor.

Vi ste iz Bosanske Posavine. Što Vam znači Posavina?

-Rođen sam u Bosanskoj Posavini, ali sam u stvari iz Slavonije. Do svoje osamnaeste godine skoro da i nisam odlazio u Bosnu, osim u povremene kupovine odjeće i obuće s majkom ili ocem. Za mene je to bio strani svijet. Oni koji pročitaju moj povijesni roman „S druge strane ciljnika“, shvatit će i zašto. Za moju ljubav prema Posavini najzaslužniji je moj prijatelj iz mladosti, koji me je nagovorio da zajedno počnemo obilaziti tadašnje „igranke“. To je rezultiralo mojim povratkom iz Zagreba i zaposlenjem u Bosanskom Šamcu te u konačnici - ženidbom s Posavkom i učešćem u ratu. Krv nije voda.

zeljko goreta

Kad je čovjek daleko od rodnoga kraja onda ga više i osjeća.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ
To je točno. Odvojenost pruža uvjete i daje vremena za promišljanje i raščlanjivanje događaja i postupaka iz prošlosti, kako svojih tako i tuđih, što rezultira višim vrednovanjem istih. Počinjete cijeniti sposobnost preživljavanja vama bliskih ljudi u okolnostima u kojima je sve bilo protiv njih. Jednako tako vrednujete i njihova postignuća, svjesni uvjeta u kojima su postignuti. Kada novom, kvalitetnom pristupnom cestom posjetim lijepo uređeno groblje u Kornici i kada se provozam razorenim selom, ne mogu se ne diviti ljudima koji su se vratili, koji tamo žive i neumorno obnavljaju svoje kuće – ne predaju se. Slavoniju napuštaju mladi trbuhom za kruhom, a meni nikada nije bila ljepša i uređenija, zbog čega nailazim na nerazumijevanje prijatelja koji sve to gledaju manje ružičastim naočalama od mene. Ne znam jesam li realan ili stvari vidim onako kako bih to želio, što je zasigurno utjecaj nostalgije. Usprkos modernoj tehnologiji i društvenim mrežama, koje nam omogućuju praćenje događaja u realnom vremenu, svaki puta kada sletim u zagrebačku zračnu luku, tijekom svih dvadeset pet godina, nisam uspio zadržati suze radosnice.

Iako se bavite vrlo ozbiljnim poslom nađete vremena i za pisanje. Odakle motiv i inspiracija?

-Ako se nečemu posvetite i uistinu volite to što radite, naći ćete dovoljno vremena bez obzira čime se profesionalno bavite. Moj posao mi je omogućio da dođem do vrijednih i zanimljivih povijesnih književnih djela stranih autora i korisno upotrijebim svoje slobodno vrijeme, kojeg čovjek u tuđini neizbježno ima više nego dovoljno. U tim djelima sam po prvi put došao do vjerodostojne potvrde usmene narodne predaje i osobnih saznanja o događajima iz vremena 2. svjetskog rata, koje u „znanstvenim“ djelima većine komunističkih kroničara i povjesničara, osim hvalospjeva velikom vođi i bezgraničnog blaćenja protivnika, nisam mogao pronaći. Upravo je zato „lomljenje voštanog pečata tajnosti“ i razotkrivanje istine postao moj glavni motiv istraživanja događaja o kojima se u „domaćim“ povijesnim djelima ne piše ili ih se samo usputno spominje, a koji su rezultirali velikim brojem nevinih hrvatskih žrtava. Inspiraciju za pisanje svog prvog književnog djela dobio sam potaknut stečenim znanjem kao odgovor na lavinu negiranja hrvatskih žrtava u izjavama i tvrdnjama da su te žrtve zaslužile smrt bez suda i suđenja. Jedna od njih je u Burića štali bio i moj djed.

Moja majka je iz Kornice, a tragedija njezine obitelji u 2. svjetskom ratu poslužila mi je kao središnja tema mog prvog književnog djela oko koje sam opisao i sve ostale istinite događaje, uglavnom s područja Posavine. Najveće priznanje vjerodostojnosti mog književnog djela, kao i inspiraciju za daljnji rad, dobio sam prošle, 2019. godine, kada sam saznao da su organizatori „Dana sjećanja“ u Odžaku, dijelili moj povijesni roman visokim uzvanicima na poklon. Nedugo potom, od strane organizatora dobio sam poziv da ove godine, tijekom održavanja „Dana sjećanja“, održim predstavljanje svog povijesnog romana „S druge strane ciljnika“, što je nažalost propalo zbog situacije uzrovane korona virusom. Možete li zamisliti veću čast za mene, kao autora, čiji je djed bio žrtva u Burića štali, a koji je rođen upravo na godišnjicu smrti svoga djeda?
U svom pisanju se trudim biti objektivan i nepristran koliko god je to moguće jer mentalno zdrav čovjek ne može biti nesklon nevinim žrtvama. Ja nisam povjesničar, ali na znanstveno dokazanim i dokazivim povijesnim činjenicama želim prezentirati taj nepoznati i još uvijek „zabranjeni“ dio hrvatske povijesti, na jedan popularan, prihvatljiv, razumljiv i lako čitljiv način. Moj nastavnik u osnovnoj školi predavao je povijest pričajući priče. Svi smo sve znali i jedva čekali njegov sat.

Kažete da ste inspiraciju za pisanje dobili uglavnom zbog negiranja nevinih žrtava. Možete li biti malo precizniji?

-Za mene je svaka žrtva nevina, ukoliko joj nije dokazana krivnja na zakonom propisan način. Bilo kojim i bilo čijim zakonom. Ako bih i prihvatio stavove sljedbenika zločinaca da su se Hrvatske oružane snage morale predati odmah nakon potpisivanja njemačke kapitulacije, jer će inače biti tretirane kao banda, i nadalje ostaje pitanje nevinih civila i djece. Nikada se nisam i neću se baviti ničijom krivnjom jer je to posao istražnih tijela i tijela sudbene vlasti, ali kada se ignoriraju video izjave jednog od glavnih egzekutora, koji se pred smrt kaje i ispovijeda, tvrdeći da je osobno zapovijedao izvršenjem preko 30.000 egzekucija bez suđenja, onda je to nešto sasvim drugo. Muka mi je!

Do sada ste napisali nekoliko djela. Možete li nam ukratko reći naslove i teme.

-Svoje prvo djelo objavio sam 2015. godine na engleskom jeziku u SAD-u u izdanju članice respektabilne izdavačke kuće „Penguin Random House“ pod naslovom „From the Other Side of the Gun“ i može se nabaviti u cijelom svijetu. Njegova je tematika ista kao i hrvatske verzije „S druge strane ciljnika“, ali se značajno razlikuje po obimu i stilu pisanja. Hrvatsku verziju romana, kao „libreto za rekvijem“ majčinoj obitelji, pisao sam nekoliko godina u nekoliko verzija, mijenjao, dodavao, kratio, … da bih ga na kraju uspio objaviti kao klasični povijesni roman, u izdanju zagrebačke izdavačke kuće AGM i uz potporu Grada Zagreba. U studenom ove, 2020. godine, objavio sam novi povijesni roman, „Beznadnici“ u izdanju Naklade Bošković, čija se tematika jednim manjim dijelom ponovo bavi ratnim događajima u Bosanskoj Posavini tijekom 2. svjetskog rata, dok se većim dijelom bavi vremenom između 08.svibnja 1945. i početka 1948. godine. Ni sam nisam znao u što sam bio zaorao, jer da jesam, možda ga ne bih niti napisao.

Imate li u planu što novo izdati?

-Svakako! Upravo završavam roman od oko 350 kartica čija je tematika tragična sudbina jedne hrvatske obitelji u središnjoj Bosni u Domovinskom ratu. Radi se o dinamičnom, akcijskom romanu koji se bavi i problematikom PTSP-a. Nadam se da ću ga u suradnji sa svojim prijateljima, britanskim dragovoljcima Domovinskog rata, uspjeti objaviti i na engleskom jeziku u Velikoj Britaniji, što mi je neizreciva želja. Također je u završnoj fazi još jedan povijesni roman od oko 750 kartica teksta koji će vjerojatno biti objavljen sljedeće godine, ali njegova tematika neka za sada ostane tajna. Još ga moram dobro izbrusiti. Zbog situacije uzrokovane korona virusom u slobodno vrijeme nemam što raditi pa istražujem i pišem. U svakom zlu – nečega dobra.

Kako se nosite s kritikama, kojih zasigurno ima, s obzirom na kontradiktornost tematike Vaših djela?

-Moje prvo književno djelo objavljeno je u SAD-u tek nakon trećeg korigiranja njegovog sadržaja. Urednici i recenzenti u SAD-u jako su osjetljivi na tematiku 2. svjetskog rata i puno su me naučili o korektnosti i objektivnosti pisanja povijesnih romana. Dobio sam i besplatnu on-line poduku što se inače debelo naplaćuje. Uglavnom, pisac ovakvih djela mora biti zapisivač, a „epitete“ i „pridjeve“ mora prepustiti čitateljima. Moj Facebook profil je javan, moja e-mail adresa je javna kao i sve u svezi sa mnom. Moja biografija je objavljena uz svako moje djelo jer se nemam čega sramiti. Svi oni koji su pročitali bilo koje moje djelo do sada nisu imali negativnu kritiku, izuzev onih koji sve znaju, a ništa od toga nisu pročitali.

Za Posavinu.org piše Anto PRANJKIĆ

Prema dobro obaviještenim izvorima žiteljima Bosanske Posavine, i onima koji žive na području gdje su rođeni, ali i onima koji žive i kruh zarađuju izvan nje, razgovor dr. sc. Davora Marijana, uvaženog povjesničara za Večernji list, koji je objavljen 31. listopada ove godine pod naslovom „Za pad Bosanske Posavine krivi su Srbi. Bili su nadmoćniji i bolje organizirani“ nije nimalo ugodan. Čak štoviše brojni ga smatraju običnim političkim pamfletom i najave knjige kojom bi dr. Marijan trebao zaraditi određena financijska sredstva, obrazlažući svoja znanstvena saznanja o padu Bosanske Posavine u periodu od lipnja do listopada 1992. godine. Posebno se u razgovoru i činjenicama koje je iznio dr. Marijan nisu mogli naći i s njima složiti ljudi koji su u tom periodu bili na području Bosanske Posavine kao dio postrojbi HVO-a i HV-e, pogotovo oni koji su ponikli na prostoru osam posavskih općina.

Uz brojne mještane koji žive na rodnoj grudi domeljavačka dijaspora je jako živa. Veliki je broj projekata koje nude svom selu, a Susret dijaspore polako prerasta u tradiciju i uskoro bi mogao biti reprezentativni posavski događaj, baš kao i manifestacija Domlječka tkanica. Središnji događaj u Domaljevcu je ipak blagdan Svete Ane, zaštitnice ovoga mjesta, kada se u ovo selo svrati i staro i mlado i kada Domaljevac  više liči na mali Pariz nego na prosječno  posavsko selo.

I to je ono svjetlo vjere i spoznaje koje nam otkriva vrijednost i dragocjenost ljudskog života i da samo tako gledajući na žrtve možemo im dati istinito i milosrdno sjećanje koje liječi rane i vraća pogaženo ljudsko dostojanstvo, kazao je između ostaloga, dr. Bekavac te iskreno zaključio kako dva prijatelja – Darijo i Luka – nam otvaraju oči da na putu sjećanja uvijek treba vidjeti ljudsku i Božju dobrotu koja nam pomaže stići cilju putovanja pa makar i na pedalama bicikla.

Garevac: Ovdje i dalje iz dimnjaka dimi
Nije lako doći do Garevca pogotovo onomu tko ne zna ceste u BiH, jer na puno mjesta nema niti putokaza, kaže nam carinik na Graničnom prijelazu u Orašju, ali i napominje da hrvatska sela u Republici Srpskoj nije teško prepoznati: Mnoge su kuće zarasle u korov i nisu uopće obnavljanje. No do nekih je onemogućen i pristup, kaže.


Za grupu RiM koju čine sestre Ružica i Maja Nedić mnogi su čuli što nije ni čudo budući da su inetrnacionalno poznate. Djevojke su posavske krvi budući da im je tata Slavko tolišanin. Razgovaramo s njima o njihovom životnom i glazbenom putu.

More Articles ...