Dvadeset je godina prošlo od progona. Dvadeset godina zaborava, šutnje, manipulacija i laži. Dvadeset godina loše politike sa strašnim posljedicama. Ime malog posavskog mjesta između Dervente i Bosanskog Broda povezuje se prema nekim izvorima sa ždralovima koji su nekad davno u toplim mjesecima naseljavali Žeravac, mjesto s blagim brežuljcima koji se poput plitkih valova spuštaju prema Savi koja je ovaj kraj često plavila.
Kako je od ždrala nastao Žeravac nije posve jasno ali je činjenica da su se ovim pticama divile kulture i civilizacije od Japana i Kine, preko Egipta i klinastog pisma u kojem je ždral znak za slovo B pa sve do Švedske gdje ždrala nazivaju pticom sreće. Vjesnica je proljeća i boljih, svjetlijih dana. Sjećanje na plemenite ždralove sačuvalo se ovdje u imenu mjesta, a oni su otišli davno i još se nisu vratili. Svoj svadbeni ples izvode negdje drugdje.
Zla politika i lažna obećanja. Ne treba ni govoriti kako je život ljudi ovoga kraja sličan sudbini te nebeske, sunčeve ptice. Bar kada je riječ o njihovom odlasku. Dvadeset je godina prošlo od progona Hrvata iz Bosanske Posavine. Dvadeset godina zaborava, šutnje, manipulacije i laži. Dvadeset godina loše i naopake politike sa strašnim posljedicama. Čini se da je povratak najmanje bio željen onda kad se o njemu licemjerno govorilo s raznih strana. Tako je ostalo i do danas kada tek rijetki održavaju vatru nade i vjere u povratak na ognjišta svojih razorenih sela i gradova. Da je Bosna zemlja apsurda najbolje pokazuje opustjela plodna bosanska Posavina. Za ovakvo stanje u Posavini krivicu snose mnogi: nesređena država, politika i političari (ne samo bosansko-hercegovački, već i oni u Hrvatskoj i Srbiji, ali i međunarodni) pa i predstavnici Katoličke crkve koji moraju preispitati svoju ulogu i kritički sagledati vlastite zablude i pogubno pristajanje uz lošu politiku. Pozivati na povratak nije dovoljno.
Ulaganja u budućnost. Prije 150 godina biskup fra Sebastijan Franković proglasio je Žeravac župom sv. Franje Asiškog. Upravo je obljetnica njezinog osnutka razlog zašto ponovno idemo u ovu župu. Prije četiri godine o njoj i o povratku pisao je pokojni Boris Divković. Opet pišemo ne s namjerom da se ponavljamo nego da prije svega podržimo ljude koji su se vratili i koji baš zato što su na rubu političkog i društvenog zanimanja zaslužuju našu pažnju i podršku.
U ovo mjesto vratilo se hrabrih 109 vjernika čije su obnovljene kuće uglavnom nikle u blizini molitvenih prostora kojih ne nedostaje, bilo da su u izgradnji bilo da su dovršeni. U župi djeluju dvojica franjevaca: župnik fra Ivan Ćurić koji je bio župnik i one godine kad se otišlo u progonstvo te župni vikar fra Andrija Zirdum, povjesničar. Fra Ivan me čeka na glavnoj cesti jedno skretanje prije onoga za Žeravac, budući da još uvijek za njega ne postoji putokaz koji bi pokazivao da ima života i dalje od glavnih putova. Ulazim u selo i pratim ga dok nismo došli do gradilišta nove crkve Sv. Franje Asiškog. Crkva se gradi po nacrtima akademika Zlatka Ugljena i Nine Ugljen. Temelje je još 2009. godine blagoslovio kardinal Vinko Puljić, a na crkvi se nije radilo do ove godine. Dovršen je prije nekoliko godina Trg sv. Franje, zajedno s natkrivenim prostorom nad oltarom za vanjska slavlja. Uz crkvu će biti izgrađena i pinakoteka za veliku i vrijednu zbirku umjetničkih djela koju je fra Andrija Zirdum stvarao godinama prijateljujući s umjetnicima i likovnim kritičarima. Uz ovu zbirku u Žeravcu značajna je i ona na Plehanu tako da na vrlo malom prostoru postoje umjetničke zbirke od iznimnog značaja za kulturu ove zemlje. Tomu treba pridodati i grobljanske kapele u Žeravcu i Višnjiku, ali i onu u izgradnji u Donjim Vrelima te buduću kapelu u Mrazoviću, zamišljenu kao sklop granitnih ploča koje se samo slože a ne povezuju se nikakvim sastavnim materijalima. Naprosto nevjerojatno koliko vrijednih umjetničkih ostvarenja u jednom malom kraju. Kamo sreće da brojna umjetnička djela u budućnosti budu okružena obnovljenim kućama i zasijanom i procvalom zemljom.
Župa se prostire na 120 četvornih kilometara i obuhvaća naselja Višnjik, Vrela, Grk, Kruščik, Bosanske Lužane, Vinsku i Klakar. Od nje su odijeljene i osnovane župe Bukovica (1939) i Kulina (1967). Pred sam rat u župi je živjelo 2.720 vjernika a do 1994. i posljednji je vjernik napustio Žeravac. Povratak je započeo tek 1999. s mukom i puževim korakom. Dodatna poteškoća u ionako teškoj situaciji u župi jest ta što su dvije trećine njezinog teritorija na području općine Derventa, a jedna trećina pripada općini Bosanski Brod.
Sa župnikom sam obišao župu, posjetio svaku crkvu ili bar mjesto gdje je bila stara srušena, kao što je lokacija one u Vrelima koja je sravnjena sa zemljom. U šali župnik reče da je više crkava nego ljudi. U obilasku Žeravca punog zelenila i obasjanog vrelim ljetnim suncem stalno nailazimo na tragove nekadašnjeg bujnog života, o kojima govore ruševine mnogih kuća i škole pored koje je hrast star preko 400 godina za kojeg fra Andrija kaže da je obimom veći od onih hrastova u Dubravama. Tu su i groblja koja ostaju veza s mrtvom prošlošću koja živi u sjećanjima na umrle. Kao i svako mjesto i ovo ima svoje zanimljive i šaljive priče, neke od njih i legendarnog karaktera. Jedna prijeratna upisana je na spomen-ploči u višnjičkom groblju i govori o babinom grebu. Po predaji su neku pokojnicu na volovskim kolima vozili da je sahrane na groblju Buban. Međutim, kad su stigli primijetiše da pokojnice nema. Nekako su je putem izgubili i tek je pri povratku pronašli u nekom šumarku. Gdje su je našli tu su je i sahranili, vjerojatno misleći da je to Božja volja. Kasnije je na tom mjestu nastalo groblje.
Bit će bolje… No jednu drugu priču, prognaničku, još nezapisanu ispričao mi je župnik fra Ivan: Bila jedna baba (ne baka jer u Bosni je umilnije reći baba), koja je kao i svi drugi morala otići iz svoga rodnog kraja. Unatoč zabrani nekako je preko granice uspjela prevesti i svoje jedino blago – kravicu. Nju je ona u Slavonskom Brodu pripela u školskom dvorištu da se napase. Kad je došla po svoju kravicu, prišao joj je neki vojnik. Nakon što je saznao da baba nema nikoga na svijetu do kravice, tapšući je po ramenu, uputio ju je na vlak pa je dospjela u izbjeglički kamp na dalekoj i stranoj Siciliji. Tek je nedavno seleći iz jedne zemlje u drugu, u Slavonskom Brodu nabasala na svoga župnika kojemu se u suzama objesila oko vrata, sretna što je opet u blizini dragih i poznatih ljudi. Životna priča ove žene slična je pričama mnogih drugih ljudi iz ovoga kraja koji su morali napustiti svoje kuće, odlaziti u nepoznato i snalaziti se po svijetu.
Kratko sam boravio u Žeravcu, prekratko da bih upoznao sve one poteškoće s kojima se svakodnevno susreću povratnici, muku koju u humoru kriju junaci ove priče. Nadam se da će nekome zapeti za oko da upravo život ovih običnih ljudi, prevarenih, izdanih i zaboravljenih ima smisla. Skupa s fratrima u Žeravcu ipak vjerujem da će se vratiti žeravački ždralovi i s njima i ljudi koji su otišli iz ovih krajeva, kako god se to iz ove perspektive činilo nevjerojatnim. Pred licem i stvarnošću onih koji su se već vratili – a vratilo ih se 109 da još jednom ponovimo – ne usudim se vjerovati drukčije.
Izvor Svjetlo riječi, tekst i snimke: Hrvoje VRANJEŠ