Povodom tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju pod pokroviteljstvom Veterana IV gardijske brigade i Hrvatske udruge Benedikt 13. studenoga u Splitu je održana finalna večer pjesničke manifestacije Memento Poetika te promocija zbornika. Iako je zbog pandemije covida 19 natječaj raspisan u zadnji tren, kako nam kaže idejni tvorac i nositelj ove manifestacije pukovnik Mate Buljubašić odaziv pjesnika je bio iznenađujuće velik kako iz domovinske tako i iz iseljene Hrvatske.
Časni sud je odabrao 39 autora čije su pjesme tiskane u zborniku a u finalnoj večeri nastupilo je 9 pjesnika. Dvorana veterana IV gardijske bila je premalena da bi primila sve one koji su htjeli podržati pjesnike i pokloniti se žrtvama Vukovara i Škabrnje. Moderator večeri pukovnik Mate Buljubašić program je otvorio himnom Lijepa Naša u izvedbi klape Elektro Dalmacija, te minutom šutnje za poginule u Domovinskom ratu. U nastavku pukovnik Buljubašić održao je emotivni osvrt na ratne dane Vukovara i Škabrnje te se zahvalio pjesnicima koji su sve ove godine bili vox populi i zamolio ih da tako i nastave, nakon čega je krenuo natjecateljski dio programa.
Pobijedila je pjesma GRAD U SJENI KRIŽEVA autora Peje Šimića iz Zagreba.
Pjesma koju je Pejo protkao: pijetetom, molitvom, vapajem, krikom, čežnjom, nadom i prijekorom.
Mi koji preko 30 godina pratimo Šimićev pjesnički rad nakon objavljenih 16 zbirki u kojima je tiskano preko 2000 pjesama i preko 30 uglazbljeno za nas ovo nije nikakvo iznenađenje. Nakon niza drugih mjesta na pjesničkim manifestacijama na neki način smo ovo i očekivali.
U analima ovog natjecanja ostat će zapisano da je zlatni simbol Vukovara (Vodotoranj) pjesnik Pejo Šimić prvi donio u metropolu – Zagreb, glavni grad svih Hrvata.
Za Posavinu.org piše Boris Ćavar
GRAD U SJENI KRIŽEVA
Dok mi se čeznutljivi pogled s ranjenog vodotornja,
Utapa u moru usnulih križeva,
Umorni Dunav ispire posljednja sjećanja
Na kobne i krvave dane,
Sirene, vrisak, oganj, smrt i rane.
U užasu grmljavine topova, vonja krvi i baruta,
Čak i zvijeri jecale su
Skrivene u šikari na dunavskoj Adi,
Nisu mogle vjerovati
Što čovjeku čovjek radi.
Vukovar - Škabrnja, Ovčara, Trpinjska cesta.
Duša mi treperi, kao lopoč na vodi,
Utonula u mračne misli prošlosti,
Današnjeg egzodusa, malodušnosti
I neizvjesne budućnosti.
Domovino, Ma ne daj da nam povijest pišu oni
Koji nikad nisu osjetili riku topova
Ni čuli jecaj žubora Dunava i Vuke.
Nego i dandanas kao Pilat nad Kristom
Peru svoje prljave i krvave ruke.
Osjećamo li imalo grizodušja što dopuštamo
Takozvanim moralnim vertikalama
Da skrivaju krvnike a sude žrtve?
Nastave li, Dunav će i dalje jecajući žuboriti,
A majke će uzalud tražit svoje nestale i mrtve.
Probudite se već jednom moćnici pognutih glava!
Bijeli se križevi - crvene od srama!
Pejo Šimić