Nakon jučerašnjeg teksta novinske agencije iz RSu kojem "Forum za sigurnost" Općine Derventa osuđuje "istupe derventskog župnika Filipa Maršića" koji je, prema njihovim tvrdnjama,
"sijao mržnju protiv Srba iz Dervente", reagirao je župnik koji je uputio otvoreno pismo javnosti.
Navode načelnika Općine Derventa Milorada Simića o "širenju mržnje" oštro odbacuje iako ne poriče da je za pojedine Srbe, koji opstruiraju povratak, rekao da su nekad "živjeli u šumama gdje su navikli da slušaju vukove i medvjede".
U pismu župnika Filipa Maršića, koje prenosi sarajevski Dnevni avaz stoji:
"Točno je da sam 13. veljače 2011. godine boravio u Beču te da sam svojim prognanim župljanima i drugim vjernicima ovoga kraja govorio o životu naše župne zajednice kao i o problemima na koje nailazimo ovdje u Derventi.
Nije točno da sam u Beču govorio nešto što ne govorim i ovdje u Derventi. Svi, koji mi iole poznaju, vrlo dobro znaju da nemam dlake na jeziku i da nerijetko govorim na način da vrlo jasno i bez imalo uvijanja kažem što mislim. Svjestan sam da to nije uvijek diplomatski, ali moj nastup je takav prema svima: bilo je da je riječ o kolegama, svećenicima, Kardinalu, pravoslavnima, muslimanima, Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, vjernicima, onima koji ne vjeruju ili bilo kome.
U mojim nastupima, riječima ili gestama uistinu nema mržnje niti bilo kome želim zlo. Volio bih kad bi i načelnik a i drugi bili ovako iskreni kao ja, a ne jedno mi govore u lice, a drugo rade iza leđa.
Kao katolički svećenik, a i kao čovjek ne bih želio biti uzrok bila kakvog ružnog osjećaja koji nije primjeren bilo kojem čovjeku, a pogotovo ne kršćaninu.
U svom istupu snimljenom na "youtubeu" pjevao sam poznatu pjesmu: Bosna kćerka, a Hrvatska mati; dođi mati, vidi kako kćerka pati. Oj, Dervento naša mila, oduvijek si naša bila. Bit ćeš opet jednog dana; poruka je naših Dervenčana.
Nije to nikakvo zazivanje prošlosti u bilo kom lošem smislu nego želja da nam iz Hrvatske pomognu ublažiti patnje s kojima se susreću ne samo moji malobrojni župljani nego i župljani cijelog ovog kraja pa i Republike Srpske. Većina ljudi iz vlasti, ali i iz ovdašnjih medija, uporno zatvaraju oči pred tim patnjama da bi sada odjednom digli svoj glas zbog navodne ugroženosti od jednog katoličkog svećenika s malobrojnim, uglavnom starijim župljanima. Tko ozbiljan može povjerovati u takvu ugroženost?
Meni je jako stalo do povratka katolika koji su gotovo isključivo Hrvati i gajim nadu da će Derventa opet jednom biti i hrvatska, i srpska, i bošnjačka, a ne samo srpska kakva je danas i svih onih koji su živjeli u ovom gradu podjednako. Volio bih kad bi novinari napisali, koliko je Hrvata bilo prije rata u općini Derventa, a koliko ih je danas i što su vlasti učinile da se tim Hrvatima omogući povratak.
U spomenutoj izjavi jasno sam rekao slijedeće, a što većina medija uglavnom uopće ne navodi: Zvono zvoni. Svaki blagdan se obilježava. Procesije kroz grad imamo. Zvono otkucava vrijeme cijelu noć. Jasno sam naveo ono što je za grad Derventu i njezine vlasti pohvalno: mogućnost da se čuje i katoličko zvono i da ide procesija kroz grad. Ja se borim da ovdje bude života i za Hrvate katolike kao i za sve druge.
Mnogi su prenijeli moju izjavu odnosno odgovor onima koji se protive da zvone zvona na katoličkoj crkvi. U svojoj izjavi sam rekao točno ono što i njima u oči kažem: da su došli iz šume te da su naviknuli slušati vukove i medvjede, a ne crkvena zvona koja zvone u civiliziranim mjestima kakvo je i grad Derventa. Dakle, sasvim je jasno da se to odnosi samo na one Srbe koji žele pisati peticiju protiv zvonjenja zvona na katoličkoj crkvi. Uistinu je zlonamjerno tu moju izjavu pripisivati na Srbe općenito.
Također je točno da sam poticao vjernike da mi pišu na adresu Trga sv. Jure. Zar je za gradonačelnika i za cjelokupnu općinsku vlast normalno da, koliko mi je poznato, niti jedna ulica u Derventi, u kojoj je živio tako veliki broj Hrvata, ne nosi hrvatsko ime? Zar je u redu da trg ispred pravoslavne crkve nosi naziv "Trg pravoslavlja", a da trg ispred crkve sv. Juraja ne nosi ime ovog sveca kojeg štuju i pravoslavni vjernici pod imenom sv. Đorđe? Ili ako im to smeta neka nosi naziv "Katolički trg".
U medijima piše kako će derventski načelnik Simić tražiti od Kardinala da pošalje drugog, tolerantnijeg svećenika. Načelnika već godinama molim i pišem, a o tome sam upoznao i Kardinala, da ukloni kafanu koja je naslonjena na katoličku crkvu. Bilo bi dobro kada bi Kardinalu mogao napisati da je to učinio, umjesto što mi poslao prijeteću poruku kako on ovdje ima vlast te da pazim da me noć ne proguta. Možda načelnik Simić jest zaboravio, ali Kardinal sigurno nije da je Kardinal upravo za Jurjevo 1998. godine, dakle više od dvije godine nakon rata, bio u kripti minirane derventske crkve zarobljen i kamenovan te su njega i okupljene svećenike, časne sestre i malobrojne vjernike iz zatočeništva spasili pripadnici SFOR-a. Zar se ne bi načelnik Simić trebao ispričati Kardinalu u ime onih koji su to učinili odnosno u ime grada Dervente? Ili je to za njega normalno?
Tijekom svog župničkog života i djelovanja doživio sam brojne neugodnosti, ružne riječi, prijetnje kao i nemali broj mojih župljana.... Gdje su te asocijacije? Načelniče i Vi iz medija stanite u obranu i nas slabih! Kao svećenik svima opraštam. Nemam snagu i silu niti je želim. Imam sveti red i molitvu, te se molim i brinem za malobrojno stado. Ne mrzim nikoga pa niti srpski narod. Naprotiv, poštujem i cijenim svakog čovjeka i želim da bude dobar, kako i priliči svakom čovjeku, onako kako i priliči kršćanima. A ja ću se zauzimati za malobrojne vjernike koji ovdje žive i nastojati da se vrate oni koji to žele i za to imaju hrabrosti. Od vlasti ću tražiti jednaka prava za moje Hrvate, kao što ih imaju i drugi u ovoj državi".
Derventa 27. travnja 2011.,
Filip Maršić, župnik
Preuzeto sa: http://www.dnevnik.ba