Posavski Vlaškomalci su u Srcu Marijinu

Naime, novo naselje, koje je u 18. stoljeću osnovano uz Odžak – sredinu u kojoj je živjelo većinski muslimansko stanovništvo, bilo je isključivo kršćansko – „vlaško“, te je po tome i dobilo ime. Kasnije je pučkim govorom svedeno na Vlaška Mala, odakle i naziv za stanovnike - Vlaškomalci, a od 1945. nosi naziv Posavska Mahala.

Naselje se spominje u Šematizmu Bosne Srebrene kao Vlaška Mala u sklopu župe Dubica sve do 1885., te se od 1910. navodi među mjestima koja pripadaju župi Odžak.

Krajem 20. stoljeća tadašnji odžački župnik vlč. Nikola Pranjić zbog povećana broja vjernika počeo je služiti misu kod kapelice posvećene Gospi u Posavskoj Mahali, a uskoro je uvidio potrebu gradnje crkve. Nakanu je realizirao 1990. te uputio molbu Nadbiskupskom ordinarijatu za osnivanje župe, što se i dogodilo dekretom od 11. prosinca 1991. Tako je formirana nova župa odvajanjem od vjerničkih zajednica u Odžaku i Potočanima, a pripala su joj naselja: Posavska Mahala, Žabari i dio sela Prnjavor te naselje Brezik.

Prvobitno je brojala 350 obitelji, desetljeće kasnije broj je spao na 205, a danas okuplja 267 vjernika u 137 obitelji.

Iznova graditi život

Ali zajednica još itekako živi što potvrđujemo odmah po dolasku u Vlašku Malu čijim središtem dominira obnovljena crkva koja se potpuno izdignula iz pepela.

Naime, 13. srpnja 1992. tek što ju je duhovna snaga njezina naroda i fizički podignula, ova je bogomolja posvećena Srcu Marijinu, srušena je jer su „'prijatelji' sve to lijepo uredili da nema nas niti traga našega ovdje“, kako nam priča župnik vlč. Mato Majić koji je u Posavskoj Mahali na službi od srpnja 2021.

Međutim, narod se vratio, obnovio svoje domove i svetinju, a sve to jer „srce vuče rodnom kraju“ kako nam pripovijeda župljanka Nevenka Jurić koja se iz Dugih Njiva 1990. udala u Posavsku Mahalu te uskoro izbjegla u Hrvatsku, a potom i u Švicarsku gdje je provela četiri godine.

„Vratili smo se 1996. pred Božić, na ruševine. Počeli ponovno od nule. Mogli smo u Hrvatskoj ostati, ali kad nešto voliš, ništa nije teško. Tako da smo ponovno došli ovdje. Tada počinje povratak. Poslije prvog župnika vlč. Filipa Brajinovića, u studenom 1996. došao je novi župnik vlč. Mijo Nikolić. Gradili smo život ponovno. Bilo je puno više mladih, djece u župi, a danas se svelo sve na 10-15 mladih koji se školuju. Osjeti se razlika. Prije je bilo puno više ljudi i puno više života nego danas“, priča Nevenka koja danas živi sa suprugom i najmlađim sinom, a dvoje starije djece je u Njemačkoj.

Plodovi posavske zemlje

Supružnici Jurić posjeduju malo obiteljsko poljoprivredno gazdinstvo gdje proizvode cvijeće i od toga žive, a uz to što je pastoralna vijećnica, svojim zanimanjem pomogne i župi. „Briga o uređenju crkve, ne samo briga, nego i njezina ljubav. Sve daruje i sve aranžira, time sam rekao sve. Velika je to i ljubav i dar“, kazuje vlč. Majić.

Osim Nevenke i drugi župljani žive od plodova rada svojih ruku. Jedna od njih je i Slavica Pačak koja se sa suprugom bavi voćarstvom. Priznaje kako joj nije poznato da se još tko na tom području bavi voćarstvom, ali kako se od toga može živjeti. „Skromno, ali može. Svaka godina je različita jer sve ovisi o vremenskim prilikama, ali dobro je“, ističe Slavica, a župnik dodaje „od Boga, ljudi i situacije u svijetu“.

„Imamo 2,5 hektara zasade jabuka i krušaka. Većinom prodajemo kao konzumni proizvod, a od ostatka – druge i treće klase, proizvodimo sok, onaj pravi, bez šećera. Ipak, radije prodamo jabuku kao konzumni proizvod“, objašnjava ova župljanka, a vlč. Majić ne može ne istaknuti kako su Nevenka i Slavica, uz posao kojim se bave, izrazito zauzete i u župi. „Obje pripadaju pastoralnom vijeću. Slavica lijepo pjeva tako da animira svako liturgijsko slavlje jer nemamo službenog zbora, nego Slavica i oko nje oni koji se rado pridružuju. Sve liturgijsko je glazbeno uljepšano njezinom zaslugom, dok Nevenka uljepšava cvijećem“, s ponosom ističe župnik.
Marijina legija

Međutim, doprinos ovih župljanki tu ne staje. „Tijekom tri godine koliko sam na službi ovdje, usuđujem se reći one su srce i duša ove župe“, navodi vlč. Mato osvrćući se na njihovu ulogu kroz katoličku laičku organizaciju Marijina legija čije su članice, a koja u župi djeluje 13 godina.

„Nas je pet žena djelatnih članica, a molitvenih, neaktivnih imamo do 30, njih je najviše u Svilaju. Do danas smo imale gotovo 500 susreta. Sastajemo se tjedno, nedjeljom neizostavno. Nakon zaziva Duha Svetoga molimo krunicu, a zatim čitamo štivo iz našeg priručnika, razmatramo ga, a razgovaramo i o našem apostolatu. Sve to evidentiramo, raspoređujemo zadatke za sljedeći tjedan. Sva naša briga i poslanje su stari, nemoćni, bolesni i potrebiti, a potrebe su različite – solidarnost, pripomoć njima“, objašnjava Slavica. Uz to, kako pojašnjava vlč. Majić, svakoga dana zbog njih u župi živi krunica, a obavljaju i sakramentalnu pripravu i za smrt, povezujući umiruće sa svećenikom.

„Aktivne su tijekom cijele godine i u svim aktivnostima, čak i u velikim ispovijedima. Animiraju narod na sakrament pomirenja, osobito one koji su iz bilo kojih razloga to napustili. Imaju zadaću određene osobe posjetiti, posebice same i bolesne, i pružaju im duhovnu hranu, a u suradnji sa mnom onda znam tko me želi i kome mogu pokucati na vrata. Ukoliko postoji zapreka, tako prvi korak bude lakši“, pojašnjava župnik Mato.

Zajednica još živi

Uz to, u župi Srca Marijina redovite su listopadske i svibanjske pobožnosti jer, kako ističe vlč. Majić, „one su uvijek bile obilježje našeg hrvatskog, katoličkog i posavskog čovjeka, zato što naš čovjek voli Gospu“. A tada sv. mise okupe i više naroda.

Ipak, navodi da župne statistike nisu dobre jer je od 137 obitelji, 58 samaca, a 49 obitelji s dva člana. Djece i mladih na fakultetu je svega 17. Krštenih u 2023. nije bilo, a prvopričesnika i krizmanika ukupno četvero.

O sudjelovanju na sv. misama župnik kaže kako je tu pitanje ljudskog komoditeta jer „nekad je hladno, nekad vruće“. Priznaje kako nedostaje ljubavi i malo spremnosti za žrtvu, a i kako „što zima ukrade, ljeto doda“, s obzirom da brojni vjernici u dijaspori godišnje odmore provode u rodnoj Mahali.

„Postali smo osamljeni, svako vodi svoju brigu i život. Živi ova zajednica, ali nam se boriti da živimo i dalje i da preživimo. Kad se sve svede, s Marijinom legijom zajednica još živi jer oni su oni koji vuku svaku aktivnost, svako djelovanje podupiru i sami se zalažu“, zaključuje župnik.

Spomen-groblje Nuića njiva

Vodi nas zatim u razgledavanje značajnih mjesta na području župe. Na prvom mjestu je jedino aktivno župno groblje s kapelom Sv. Juraja u kome se ukapaju župljani, premda neki to čine i u Odžaku s obzirom da su svoja grobna mjesta imali prije nego što je utemeljena nova župa.

Međutim, drugo, memorijalno groblje Nuića njiva ono je po čemu je ovaj kraj poznat. O njegovu nastanku nema pisanih tragova jer se o tome nije smjelo pisati, ali se nakon posljednjeg rata, slaganjem usmenih kazivanja, doznalo o njegovu osnutku.

Naime, 25. svibnja 1945. na ovome mjestu završio je Drugi svjetski rat na tlu Europe. Partizanska vojska slomila je otpor branitelja Vlaške Male i toga dana broj poginulih dosegnuo je 3 411. S obzirom da su partizani sve ubijene, čak i djecu, smatrali ustašama, zabranjen im je ukop u postojeća groblja nego je naređeno da se od Nuića njive uzme jedan dio. Ukopani su tu posmrtni ostatci onih koji nisu vraćeni u svoja sela – 110 pokojnika čija su imena obilježena na nadgrobnim spomenicima, i brojni oni nepoznata imena čija su tijela samo bačena u jamu i zatrpana zemljom. Groblje je ograđeno, a milicija ga je motrila ne bi li se tko osmjelio i došao pomoliti za njihove duše.

Tek povratkom puka iza posljednjeg rata rodbina je obnavljala grobove, a 1997. služena je i prva sv. misa za sve stradale. Koliko je velika ova masovna grobnica, pokazuje podatak da su početkom 21. stoljeća zbog slijeganja tla i truljenja tijela bila potrebna tri kamiona zemlje kako bi se teren poravnao.

Kasnije je izgrađena i spomen-kapela, a od 2017. procesijom od spomen-parka do groblja odaje se počast svim žrtvama.

Vrijedi spomenuti da su u spomen-parku na obilježjima upisana imena svih 3 411 stradalih među kojima je nemoguće zamijetiti veliki broj imena iz iste obitelji – Gudelj, Kljajić, Ilak, Majić, Knežević, Iličević…

Duhovna zvanja

Tijekom triju desetljeća svoga postojanja župa Srca Marijina iznjedrila je jedno redovničko zvanje – s. Kristijanu Jurić u Družbi Kćeri Božje ljubavi, na službi u Zagrebu, te jedno svećeničko zvanje – vlč. Matiju Šimića, župnika župe Novo Selo-Balegovac.

O budućnosti…

Kako se Crkva bori za očuvanje sjećanja onih koje je nesretno izgubila, tako se bori i za one koji su ostali, a župa u Posavskoj Mahali primjer je dobre duhovne borbe. Naime, zbog osjećaja da „nestaje vjere, saznanja da mnogi napuštaju Crkvu, te da je toliko toga svetoga nestalo u nama i među nama“, a s potrebom da se „kao čovjek, vjernik i svećenik poslan od Crkve kako bi čuvao plamičak vjere“, pita „hoće li u moje vrijeme u Vlaškoj Maloj nestati vjere, pravde“, vlč. Majić nam pripovijeda kako su od 1. veljače započeli s klanjanjem pred Presvetim svakog četvrtka za drugu obitelj. „Idemo zato klečati i moliti Božji blagoslov. Rekao sam sâm ću klečati ako obitelj za koju molimo ne želi i smatra da to nije potrebno“, kaže odvažno.

Kako duhom obnavlja vjernike, župnik Mato obnavlja i crkvu. Ona je posvećena 2013., ali može se reći kako još traju radovi, s obzirom da se uređuje nova sakristija koja će koristiti i kao prostorija za okupljanje članova Marijine legije.

„Običavam reći za ove prostore da je to jedan otvoreni starački dom u kome postoje razni djelatnici koji mu pomažu na različite načine. Svi zajedno radimo u tom staračkom domu nadajući se da će opet zaživjeti“, optimistično zaključuje vlč. Majić.

A i vjernici pozitivno gledaju na budućnost pa se tako Nevenka čini da je njezin sin „povukao njezine gene i osjećaje prema rodnom kraju“, a nije za čudo jer tu su rođeni, duhovno i tjelesno rasli, voljeli i bili voljeni. Tu je njihov cijeli život te, kako su naglasili, „jednostavno, to je ljubav“.

Izvor: Katolički tjednik, Piše: Josipa Miler

{jathumbnail off}