Vrijedne posavske ruke i hrvatsko drvo Javora načinili su jedinstveni švicarski proizvod "JURIĆ" violinu i šargiju. Praćenje i zanimanje za naše ljude, koji svojom sudbinskom životnom stazom koračaju izvan granica rodne nam grude Posavine upoznajemo Matu Jurić „Patana“ kojeg smo kao posebnu osobu izdvojili za naš portal koji ustrajno prati događanja i sudbine naših ljudi u inozemstvu.
Ovaj put smo otišli do Kantona Schwyz i mjesta Steinen u Švicarskoj da bismo otkrili pozitivne primjere osoba koji svojim neobičnim i ustrajnim radom i poštenjem pronose glas posavski i daleko izvan svoga rodnog kraja.
I ako smo imali žarku želju da u susretu s nepoznatim prolaznicima saznamo nešto više o tom mirnom, tihom i radišnom čovjeku koji rodnu Posavinu davne 1990. godine zamjeni s ovim malim mjestom smještenim uz Lauerz jezero u središnjoj Švicarskoj ipak nismo uspjeli.
Mato je samozatajna osoba koja ne diže medijsku prašinu i ne želi na taj način objelodaniti svoj talent. Poznaju ga, znaju da tu boravi i radi, da ima četvero već odrasle djece, ali tu se sve priče završavaju.
No, naš cilj je bio jači od svega i želja nam se na kraju i ostvarila. Pronašli smo MATU JURIĆA, zvanog Patan kako sav u zanosu prebire čas žice šargije, a potom žice violine.
Mato je rođen u Ledenicama kod Gradačca, u Bosanskoj Posavini. Ratna događanja je ostavio i za sebe i trbuhom za kruhom sa suprugom i troje djece dolazi u Švicarsku gdje im se rađa još jedna kćerka.
Ljubav prema izvornoj bosansko-posavskoj pjesmi i narodnim instrumentima koji prate tu posebnu popijevku zavolio je od kada zna za sebe, a godinama je čuva i njeguje daleko od rodne grude.
Ne samo da pjeva i svira, već Mato u slobodno vrijeme izrađuje šargije-tambure i violine, te je do sada, kako nam je sam posvjedočio, napravio 15 violina i preko 20 tambura.
Držeći u rukama i svirajući te instrumente javila mu se želja da za svoju dušu napravi jednu šargiju onakvu kakvu bi on želio. Brzo ulazi u tajne gradnje najvećih graditelja te kombinirajući ih s vlastitim iskustvom i spoznajama izgrađuje prve "JURIĆ" šargije a kada je usavršio izradu šargije, prebacio se i na izradu violina. Kada je vidio da za to ima talenta i smisla te da mu to dobro polazi od ruke, Mato više nije mogao stati.
Mato kaže da ih je do sada napravio zavidan broj, a kvaliteta se može nositi sa velikim majstorima tog zanata. Svoje violine i šargije izrađuje u potpunosti ručno, jer kako kaže: "Stroj nema dušu." Za izradu jednog instrumenta treba mu i do 200 sati strpljivoga rada.
"Dobrom graditelju je potrebno dobro uho i osjećaj, a Mato već po komadu drveta prepoznajem kvalitetu budućeg instrumenta. Najbolje je drvo bosanski javor, ali je do njega teško doći te ga nabavlja u Hrvatskoj dok se za gornju dasku, zvučnicu, odabire drvo smreke."
Zanimljivo je napomenuti da je Mato jednu šargiju napravio od vrbovog drveta građevinske palete i tijelo šargije za kojeg se kaže „što je veći to šargija bolje svira“ Mato je ostavio otvoren kao kostur, ali u zlatnim rukama i ona svira kao i sve ostale.
Mato sam pripravlja i lakove od različitih vrsta prirodnih smola i eteričnih ulja i boja.
Uz sve to pokušao je i nešto novo te vrlo vješto napravio i jednu Liricu za svog prijatelja iz okoline Dubrovnika.
Tu svoju ljubav prema izvornoj glazbi nastoji prenijeti i na članove svoje obitelji kao i na društvo prijatelja i poznanika.
Mato Jurić „Patan“ s ponosom kaže da u slobodno vrijeme rado zapjeva i zasvira "na violini i šargiji" sa svojim sinom Perom i suprugom Pavom.
Mato priznaje da su njegovu sklonost za graditeljstvo uočili supruga Pava i djeca te mu u svemu ovome daju veliku podršku i razumijevanje jer bez njih ne bi mogao sve to postići.
Mato se sjeća kako je svojom svirkom i pjesmom uveseljavao veliki broj sijela i prela, u duge zimske večeri, kada nije bilo nikakve druge zabave, i kada bi bez njih bilo neopisivo dosadno.
Od tuda i ova pjesma:
Oj, šargijo drvo javorovo,
tko te pravi, nikad ne bolovo.
Oj, šargijo od drveta suha,
gdje te nema, tu je kuća gluha.
I na kraju Mato kaže, da pokušava da sačuva tradiciju i zvuk rodnog kraja kao i jedan stari zanat od zaborava. Isto tako nastoji da ljubav prema izradi instrumenata prenese i na mlađa pokoljenja.
Za Posavinu.org piše Mišo Perak
{jathumbnail off}
{gallery}galerija/patan{/gallery}