MAMINA ŽIVOTNA PRIČA - "PO DOMLJEČKI"

Piše: Pejo Gašparević

Najiskrenije zahvaljujem dr. med. Matiji Knežević-Marković,  koja je potpisana ispod teksta kao autorica. Zahvaljujem najiskrenije i svima  drugima koji imaju zasluge za organiziranje razgovora i objavljivanje ovog teksta.
Moja mama je bila iznimno radoznala osoba, svašta je nju zanimalo. U  dugim razgovorima katkad je pitala i stvari iz "visoke politike,"  književnosti (koju sam studirao), ili sporta a ja sam joj pokušavao odgovoriti na takav način da  njoj bude razumljivo. Ona je pričala "po domlječki" pa sam joj ja "po domlječki" i tumačio stvari koje su je interesirale. Najviše je voljela pričati o običajima u kojima  se veselilo, pjevalo i pocikivalo  unatoč neimaštini i teškom životu.  
Tekst iz Biltena Udruge "fra  Grge Vilić" prenosim  u izvornom obliku. Priznajem, time dajem ponizan doprinos podsjećanju na tradicionalni Domlječki (Domaljevački) govor koji, po mojem shvaćanju, ima i svojih čarolija. Primjerice riječ ŠAKANJE  značila  je stavljanje šakom gnojiva u zemlju. Govor "po domlječki," zapravo  je spontana umotvorina Domaljevčana iznikla iz životnog vrenja. Zbog toga se može reći kako je govor "po domlječki"  tradicijska Domaljevačka baština koja ima i elemente  narodne umjetnosti,
16. siječnja 2021.

IZVORNI TEKST IZ BILTENA UDRUGE "FRA GRGA VILIĆ"

JANJI GAŠPAREVIĆ U SPOMEN

Napomena: Janja je rođena 12. rujna 1933. od oca Mate Perišića i majke Kate (r. Ćošković). Rođena je u Domaljevcu kraj Bos. Šamca, gdje je provela i većinu života. Janjini su roditelji dobili jedanaestero djece, od kojih je troje umrlo u ranoj dobi. Janja je radila odmalena: okopavala je kukuruz od svoje desete godine.
Uspješno je završila tromjesečni tečaj za opismenjavanje. Bila je praktična katolkinja, trećoredica. Od svih blagdana najviše je voljela sv. Anu. Udala se za Marka Gašparevića, prakatura. S Markom je bila »najsretnija u životu« sve do njegove smrti (2008.). Ima četvero djece (sinove Peju i Ivu te kćeri Anu i Nadu), 9 unučadi i 6 praunučadi. Najžalosnija je bila kada joj je umrla majka. U svibnju 2014. preživjela je veliku poplavu. Preminula je 20. rujna 2014. u 81. godini.
Dana 28. lipnja 2013. bili smo u Janjinoj kući u Domaljevcu. U sobi – starinski namještaj, a na zidu obiteljske slike. Sjedimo za stolom ispod velike uokvirene slike. Janja ima tradicionalnu crnu posavsku »svenosnu« nošnju: suknju, kecelju i maramu (koja je podvezana drugačije nego kod ženā iz odžačkih i modričkih sela). Digitalnom kamerom snimamo Janjinu životnu priču za projekt »Usmena povijest Bosanske Posavine« Udruge »fra Grga Vilić«. Slijede Janjine riječi o životu koji je bio nalik životima mnogih majki iz Bosanske Posavine. Janja govori »po-domlječki«. Naša pojašnjenja su dodana [unutar uglatih zagrada].
dr. med. Matija Knežević-Marković,
članica Upravnog odbora Udruge »fra Grga Vilić«

[Upitala sam Janju:] Koji su ti poslovi bili najteži raditi kad si bila mala?
Janja Gašparević: »Ama baš nijedni nisu bili teški. Bog mi dao: i zemlju crnu radila. Pa baš mi je mila zemlja. I jedna žena kaže
vako, pričaju većinom po selu:

“Crna zemljo, ko će te orȁti,
ko će te kopȁti?
Ja ću vazda u tebi ležati!”

«Imali smo ovce, konje… Kad otac odijelio se od braće, ondak je imo samo dvanest duluma zemlje. I kupovana i zemlja. I onda šta smo još radili: kad bi kamara, od ote marve đubreta, unda otac izveze na njivu. A mi onda, nas djecu naredi da nošamo sepet imećemo [stajsko gnojivo] đe će ono ostat zrno. I vjerujte: nek je sušna godina, zna urodit opet! Valjda ono đubre drži vlagu; ne gorĩ! […] To je se zvalo šȁkānje [stavljanje šakom gnojiva u zemlju].«

»Imali smo [domaće sorte jabuka]: njâkē grȁđānke, imali smo njake čȁjevke, imali smo njake šarùnike i lubèničarke.«

»Imali smo [tkalački] stan. Ja sam uradila ručnog rada na [za] sedamdeset žena.«

»Mislila sam da [od žalosti] neću moć ostat živa kad mi je mater umrla.«
A kad si bila najsretnija, najveselija u životu?

»Bila sam kad sam došla za njega. On je bio iskren čoek. Bio zadovoljan posve, moj Marko, nema govora. Nema govora: čoek je bio. I svaki ne zna nješta naprȁvit, on naprȁvī: i sikerište, i matičište, i naprȁvī metlu.«

[Janja je napisala i pjesmu učitelju, koji je držao tečaj za opismenjavanje:]

»Čiča Mȁta, ti naš učitelju,
ti si našu ispunio želju!
Naučȉ nas čitȁti, pisȁti, računȁti,
pa ćemo mi više znati!«

[Janja otvara veliku bilježnicu debelih smeđih korica. Traži svoje ratne bilješke i kaže:]
»Napisano za sat vremena, kad je moj Pejo [Janjin sin, danas poznati politički analitičar] bio na liniji [u domovinskom ratu]. Došo da nas vidi, i po liniji ódo, i Krešo.«

Ko je napiso?
»Ja napisala. […] Ima više stranica; jab onu prvu da nađem.«

 B i l t e n Udruge »fra Grga Vilić« | broj 15 | god. IV. | zima 2014.-2015. | str. 9 od 16