Prvom od četiri nedjelje koje prethode Božiću započinje vrijeme došašća ili adventa. Došašće označava vjeru kako će Isus ponovno doći, a mjesec prosinac razdoblje u kojem se vjernici pripremaju za Božić - blagdan Isusovog rođenja. U vrijeme došašća kršćani preispituju kakav su život vodili u godini na izmaku i donose nove odluke koje će ih približiti Bogu i dobru. Svakom je kršćaninu posebno drago predbožićno vrijeme - oni najmanji vole ga zbog darova, slatkiša i šarenih kuglica na boru.
Oni pak stariji Božiću se raduju jer se tada okuplja obitelj, a često se vraćaju i stare uspomene. Tada svi slave dolazak Krista na zemlju, a posebno za taj blagdan, u našim je krajevima običaj pripremanja trpeze bogate jelom i pićem.
Došašće se počelo obilježavati 567. godine te od tada kršćani iščekuju Božić u molitvi i postu. Kao simbol adventa u tradiciju je ušao adventski vijenac s četiri svijeće. Tako se prve adventske nedjelje pali i prva od četiri svijeća, a ideja o vijencu rodila se 1838. godine u hamburškom domu za siromašnu djecu. Evangelički pastor i odgojitelj Johann Hinrich Wichern je zabilježio kako je sa svojim štićenicima svakog dana u prosincu palio po jednu svijeću. Tako su u Trošnoj kući djeca palila svijeću tijekom svakodnevne molitve u došašću.
Pastor Wichern je stavljao svijeće na veliki drveni vijenac, na kojem bi se do Božića upalilo 24 svijeće. U svjetlosnom krugu svijetlilo je 19 malih crvenih svijeća za dane u tjednu i četiri velike bijele svijeće za nedjelje došašća. Običaj paljenja svijeća na vijencu brzo se proširio u Njemačkoj, a zatim i na ostale europske i prekooceanske zemlje. Pred kraj 19. stoljeća u običaj je ušlo paljenje samo četiri svijeće za četiri nedjelje došašća.
Jedna od legendi o adventskom vijencu govori kako je prva svijeća nazvana prorokovom svijećom, druga je betlehemska, treća pastirska, a posljednja je svijeća anđela. Nakon što se četvrte nedjelje došašća zapali i posljednja svijeća, kraj adventa označava Badnjak, 24. prosinca.