Ljudi su bića zaborava, to nije spoznaja 20. i 21. stoljeća, to je oduvijek bilo tako i ostat će. I zato, kada retrospektivno promotrimo zbivanja, natpise, akcije i reakcije tijekom proteklih tjedana po pitanju zdravstvenoga odgoja, vrlo lako možemo upasti u zamku i kandže upravo tog, nama svima svojstvenoga zaborava.
Znanost će reći kako ljudski zaborav katkada štiti čovjeka i njegovu psihu, te ga pozitivno ograđuje od prošlih negativnih iskustava i na taj mu način omogućuje funkcionalan život itd. Ništa protiv toga, jer Bog je pri stvaranju čovjeka mislio na svaki detalj pa i na ovaj.
Moglo bi se reći da je „sposobnost“ zaboravljanja ove vrste definitivno u službi čovjeka. Međutim, ako bi tu vrstu sposobnosti zaborava samo tako prenijeli na sve ostale ljudske osobine, stremljenja, dužnosti, aktivnosti i sposobnosti, brzo bi uočili nelogičnost, tj. da tu nešto ne štima. Mi jesmo bića zaborava, ali nismo svedeni samo na tu osobinu, nismo osuđeni na nju. Jer, ako je pozitivno i zdravo moći zaboraviti neke tragične događaje iz vlastite prošlosti, to ne znači da je sposobnost zaborava pozitivna ako zaboravimo na prošlost i povijest vlastite obitelji, naroda, na tradiciju i običaje, vjeru i Crkvu, na ono što određuje moje JA, moj identitet. Upravo se to događa i baš to je uvod u rasvjetljenje problema oko tzv. zdravstvenog odgoja.
Što smo to sve zaboravili, a danas beremo plodove toga zaborava? Zaboravili smo na pokrete, ideologije i duhove proteklih desetljeća koji su potajice, mimo naših udobnih i često neodgovornih katoličkih umova, oblikovali naša društva, političke sustave i obrazovno-odgojne koncepte koji danas određuju usmjerenja i politiku medija, državnih politika i sve više način razmišljanja običnih ljudi, bez obzira na vjersku i narodnu pripadnost, ako je uopće i doista ima. Onda se danas katoličke majke i očevi pitaju: „Zašto se moje dijete odijeva tako? Gdje sam pogriješio pa moje dijete više ne zna za svoje korijene, pa ni za vlastite roditelje? Je li moguće da moje dijete zatrudni u 15. godini? Što sam Bogu skrivio pa moje dijete ubija vlastito još u utrobi? Je li moguće da moj sin hoda s muškarcem? Kako joj ne mogu dokazati da to društvo i ti izlasci dugoročno nisu dobri za nju? Zbog čega moj sin ne zna okupiti obitelj oko stola i moliti s njom, kao mi nekada? Zašto smo tako nemoćni, a vjerujemo svi u Boga?“ itd. A zaboravljamo da je začetak ovih pojava i opravdanih pitanja vjernika nastao daleko ranije, čak i bez odgovornosti današnjih roditelja. Tada je netko zakazao, tada je netko „uvukao“ rep i prepustio svoj narod, svoju vjeru i svoju Crkvu na milost i nemilost novih, modernističkih ideologa. Danas smo, po pitanju tzv. zdravstvenoga odgoja i mi na dobrom putu da svoje potomke uvalimo u takve nevolje, koje danas još nisu u potpunosti sagledive.
Otprilike u tom pravcu se kreće i „prepucavanje“ oko zdravstvenoga odgoja. Čak bih rekao da se ne radi o prepucavanju, nego, s jedne strane o izljevu jednog dugo (još od pada komunizma) ključajućeg vulkana koji nije, niti će ikada oprostiti Crkvi i vjernicima njihovo postojanje, a kamoli njihovu brojnost u Hrvatskoj i svijetu i s druge strane miroljubivom podizanju štita Katoličke Crkve koja ima tisućljetno iskustvo s istim ili sličnim strujama kako bi obranila ljudsko dostojanstvo i odlučno, kao i uvijek, stala na stranu čovjeka, obitelji i života.
Ako je sve tako jasno, u čemu je onda problem, gdje možemo pronaći uzroke neslaganja, netrpeljivosti i isključivosti? Jednostavno, ne razumijemo se! - i to je dobro tako, za sada, barem kao polazna točka za promjene, prvo u nama samima a onda i u društvu, bez obzira radilo se drugovima ili katolicima.
Čega se to boje drugovi?
Prije nekoliko dana smo imali priliku čuti mnoge lijepe propovijedi naših biskupa i svećenika, negdje i đakona, koje su jedinstveno odašiljale poruke mira, ljubavi i nade – baš onako kako to doliči proslavi najradosnijeg kršćanskog blagdana, rođenja našega Boga, Isusa Krista.
Bog je došao među nas ljude, među grješnike, utjelovio se kako bi nas prigrlio, oprostio nam i trajno hodio s nama kroz naš vremeniti život. Jedno dijete, za nas katolike živi Bog, za ateiste, jednostavno samo dijete! No, ipak ga se boje. Zašto ga se boje i zbog čega, od svih održanih propovijedi svi drugovi skreću pozornost na ono što nije izgovoreno o Njemu, kao da žale za time, a onda odvažno upiru prstom u pastire govoreći kako nisu trebali baš na sam Božić progovarati o tzv. zdravstvenom odgoju? Odgovor na ovo pitanje bi se mogao činiti kompleksnim, međutim nije tako.
Ni govora o tome da su u pitanju neznalice ili neobrazovane osobe. Naši vladajući političari su itekako obrazovani, inteligentni i uglavnom vrlo iskusni ljudi, među kojima i mnoštvo deklariranih katolika. To je neosporno. Nije li upravo rođenje Kristovo označilo kraj brojnih starozavjetnih nastranosti, idolopoklonstava, razvratnosti i hladnoća u srcu, a obilježilo početak čistog, krjeposnog i odgovornog života u Ljubavi koji podrazumijeva ispravno življenje i upravljanje od Boga darovanom slobodnom voljom?
Međutim, oni jednostavno ne mogu osjetiti i razumjeti kršćanstvo, Crkvu i poruke koje ona odašilje. Ne mogu to, jer je nekada davno, u nekom bitnom području zakazao odgoj koji je sada rezultirao ovime što imamo. Još u vremenu kada nisu mogli odlučivati o vlastitom odgoju, netko je za njih odredio što je bitno a što ne, što je istina a što laž, što je dobro a što loše, što je vrijedno a što ne. Odgajani bez Boga, oni Ga ne mogu razumjeti, ne mogu Mu se otvoriti niti Mu se u tom stanju aktivno približiti, ne uspijevaju se preispitati niti stupiti u dijalog s onima koji u Boga vjeruju, jer velika je vjerojatnost da svoje dotadašnje uvjerenje moraju odbaciti kada se susretnu s Bogom, a onda se tu nađe u opasnosti i vlastiti ego, pa karijera, pa onda i sve ostalo što je izgrađeno na temeljima bez Boga. Na koncu, kao takvi, spremni su i kao manjina, bez spremnosti na dijalog, hladnokrvno vladati nad najkatoličkijim narodom u Europi. Mislite li da njih to brine? Ne, i nisu oni krivi za to, ne mogu drukčije, savjest im je drukčije hranjena i ne ide drukčije.
Imamo dakle situaciju kada se vladari države i jednoga društva, što nije od jučer, boje doslovce jednog malog djeteta, u kojemu ne vide niti Boga niti bilo koji drugi oblik nadnaravnog. Ali oni prate one koji u tom djetetu vide živoga Boga, a to je opasno za njih, jer se to dijete preko Njemu vjernih lako može upetljati u „njihove“ poslove, a to je pogubno za sve javne ili skrivene totalitarizme. Nije slučajno Herod dao pobiti svu dječicu kako bi među njima ubio i Dijete Isusa, našega Spasitelja – jednostavno, bojao se da ga netko drugi ne skine s trona.
Drugim riječima, oni se ne boje nikakvog djeteta, oni se zapravo boje Boga, a nespremni za Njega, jasno je da Ga žele što dalje od sebe - a kao vladari, što dalje iz svih institucija na čijem su čelu, pa makar i samo nekoliko godina. Boje se odanih Bogu i Kristu koji će ih na tim mjestima zamijeniti i koji će im, kako god ovo završilo, znati oprostiti i dalje ih voljeti. Jedno međutim moramo priznati, bez obzira na iskustvo ili neiskustvo vjere, bez obzira na prethodno rečeno, naši drugovi se boje Boga, možda daleko više od mnogih katolika, a to je dobra pretpostavka za naš zajednički suživot i rad, kao i za vječni spas svih nas.
Katolici d.o.o.?
Kada bi se u ovom trenutku vama, koji čitate ove retke, a mislim prije svega na katolike, postavilo pitanje - Jeste li Vi za ovakav zdravstveni odgoj u školama? - što biste odgovorili? Razmislite, što biste odgovorili i onda, još važnije, na čemu se temelji vaš odgovor? Vrijedi se na tome zaustaviti nekoliko trenutaka, jer je puno važnije što i kako oblikuje vaše stajalište i odgovor na ovo konkretno pitanje, nego sam program zdravstvenog odgoja, koji će u ovom obliku svakako pasti.
Moramo kao katolici misliti godinama, desetljećima pa i stoljećima unaprijed kako bismo osigurali Istinu u svijetu, baš kao što to čine oni koji žele suprotno. Razlike su jedino u tome što je naš Bog bio prije njihovih namjera, ali i u tome što su se oni pokazali dalekovidnijima od nas, ne zbog naše nesposobnosti, nego mlakosti i neodgovornosti. Dakle, bitno je preispitati izvore koji hrane i oblikuju našu savjest, koji dakako, kroz obitelj odgajaju i oblikuju i savjest naše djece, te na taj način stvaraju temelje za budućnost i za budući moralni okvir svih onih koji će doći iza nas. Ukratko, odgovorite kako hoćete, ali isto tako iskreno sebi odgovorite koji je izvor i temelj vašega uvjerenja.
Katolička Crkva i katolici nisu neka tvrtka, neko društvo ograničene odgovornosti (d.o.o.), nego Božji narod, Crkva koju je utemeljio sam Bog, Isus Krist. Naša odgovornost je neograničena jer proizlazi iz vječne, neograničene otkupiteljske Božje ljepote i sile koja je Kristovim rođenjem, mukom, smrću i uskrsnućem povjerena svima nama i koja je prenesena na sve nas.
Toga moramo biti svjesni – i kada smo u to najsigurniji, opet se moramo još više truditi kako bi toga postali još svjesniji! Mi smo odgovorni za ovaj svijet, a naša odgovornost počinje u krugu vlastitih obitelji. Tamo, gdje je život i gdje smo otvoreni za novi život. Tamo gdje Bog nije naišao na „živi zid“. Tamo gdje se nitko ne smatra „posljednjim bitnim stvorenjem“ svijeta kojeg Bog stvori, nego samoga sebe stavlja u službu Boga, zdravoga i odgovornog života, u službu Ljubavi i onoga što će doći nakon toga. Razmišljaju li katolici tako? Ili, bi li imali ovo što sada imamo, da se ranije, proteklih desetljeća, povelo računa (ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi i svijetu) o tome što će naslijediti naši potomci od onoga što se zaključivalo u vrhu vlasti, a da tada možda, kao ni danas i nije na prvi pogled izgledalo toliko problematično? Razmislimo.
Mi katolici ove generacije smo, razmjerno našim darovima, pozivu i odgovornosti koju primismo od Boga duboko zakazali! Popis stanovništva je potvrdio da smo najkatoličkija zemlja u Europi. Nadalje, s obzirom na naše ophođenje s od Boga povjerenim nam darovima i odgovornošću taj popis je pokazao još nešto: Mi volimo biti katolici! Da, trebamo to voljeti i to ne čudi! To potvrđuje činjenicu da imamo iskustvo Boga, da smo u dodiru s Njim. Je li to rezultat naše vjere ili onih koji su skrbili o nama i našemu odgoju, to neka svatko za sebe razmotri – ali ostaje, mi smo povezani s Bogom, s našim Stvoriteljem. A Bogu je daleka i mrska svaka mlakost, neodlučnost i kukavičluk, Njemu je strano sve ono što Ga je spremno izdati i nikakvi ljudski razlozi ove propuste ne mogu opravdati.
Toliko se katoličkih pojedinaca, udruga, internetskih medija i drugih angažiralo da odašalju jedinstven glas i stanu na stranu roditelja, djece, profesorica i profesora, odgojiteljica i odgojitelja, na stranu jednostavnih i skromnih katoličkih obitelji i svih drugih katolika koji žele samo jedno - Moći odgajati vlastitu djecu odgovorno i slobodno prema vlastitom svjetonazoru, moći voditi dijalog i birati prema zakonu kojeg jamči Ustav RH, moći u slobodnoj zemlji biti slobodan i živjeti slobodno – a, koliko je katolika, bilo u stvarnosti ili virtualno podržalo naše biskupe, katoličke udruge, internetske portale i stranice i sve druge inicijative? Svi znate tipkati, pa provjerite! Medije na stranu – koliko je katolika spremno po svaku cijenu, nauštrb udobnosti koja je danas svima nama svojstvena, braniti vlastita uvjerenja, ona ista koja su branili naši preci, kako bi jednoga dana mogli slobodno živjeti u vlastitoj državi i slobodno rađati i odgajati vlastitu djecu, onako kako je Krist naučio i njih i nas? Zapitajmo se, hoćemo li biti društvo ograničene odgovornosti kojim upravlja nekolicina prolaznih likova, ili ćemo biti Katolička Crkva, živa i istinska zajednica Kristova kojom preko naših pastira upravlja Krist, naš jedini Bog?
Čemu se nadam i što očekujem
Tema „zdravstveni odgoj“ zasigurno ne će završiti tako skoro. Prvi korak, zatvoreno i bez ikakve spremnosti na dijalog s većinskim katoličkim narodom u Hrvatskoj napravio je ministar obrazovanja i športa, gospodin Željko Jovanović. Uslijedile su reakcije, poprilično mirne s obzirom na važnost odgoja naše djece za nas Hrvate katolike.
Nadam se da katolici neće podleći komentarima i izvještajima dnevnih tiskanih i svih drugih medija koji Crkvu i sve vjernike lažno optužuju za huškanje protiv Vlade, samo zato što je ona crvena, tj. SDP-ova, koja je nasljednica bivše komunističke partije. Jer, to je, ako ništa drugo, smiješno i neodgovorno, kao i izjava frustriranoga don Ivana Grubišića koji kaže kako je Crkva povela 'rat do istrebljenja'.
Čak i onima koji uopće ne prate unutarcrkvena zbivanja, ovo bi trebalo biti upozorenje s koliko strana pristižu napadi na Katoličku Crkvu i njene vjernike – samo zato što žele razgovarati i u duhu dijaloga pronaći najbolje rješenje za sve nas. Katolici trebaju dnevno pratiti katoličke medije. Svaki dan smo na internetu, a upravo tu imamo pročitati ono što će nas ojačati u Istini i dati nam zdrave smjernice za život. Na internetskim adresama možete čitati www.katolik.hr, www.bitno.net, www.laudato.hr, a na njima ćete pronaći i sve ostale. Pored njih, tu su i www.udruga-bas.hr, www.udruga-grozd.hr, www.vigilare.org i drugi.
Nadam se, a ovo mi je osobito na srcu, da će drugovi koji su na vlasti zadržati svoj strah pred malim djetetom Bogom, ali da će isto tako, vremenom, prigrliti toga istoga Krista, malo dijete koje se rodilo, našega Boga i tako spoznati da nema razloga za onaj strah koji je do tada postojao u njihovim životima. Isto tako se nadam da će katolici, koji su već prigrlili Krista Boga, naučiti od drugova kako se Boga boji, te da će uvijek i u svako vrijeme miroljubivo prići drugovima i dati do znanja da svi mi još imamo što naučiti jedni od drugih, a da ipak Bog ostane središte našega života i djelovanja.
Očekujem, dragi katolici da se probudimo, podignemo i radosno uvijek i svugdje navješćujemo vijest o Utjelovljenom Kristu i poruci koja živi u svima nama krštenicima.
Očekujem da će naši župnici, za vrijeme blagoslova naših katoličkih obitelji i domova produljiti svoj boravak u našim domovima te u obiteljskom okružju i duhu svakom članu obitelji pojasniti o čemu se ovdje radi i zašto mi želimo i moramo ostati vjerni svojoj Crkvi i svojim vjerskim načelima koja su osigurala opstanak našega naroda sve do danas.
Nama ne trebaju nikakve revolucije, nikakvi nemiri ili neprimjerene medijske prepirke (kao najblaži oblik). Siguran sam da smo kao narod civilizacijski toliko uznapredovali da smo u stanju voditi dijalog čak i s najvećim protivnicima našega svjetonazora koji u potpunosti sačinjava naš identitet.
Pored nas Hrvata katolika (ali i pravoslavaca, židova i muslimana), uvjeren sam, ovaj program neće proći. Siguran sam u to. Neće proći, jer mnogo gore stvari koje su ugrožavale život i dostojanstvo našega naroda, našu vjeru i Crkvu proteklih 13 stoljeća nisu prošle! Neće ni ovoga puta! Naravno, ako ne podlegnemo zaboravu!
Bog s vama!
Josip Križić, Raskrižje - Hrvatski katolički portal
raskrizje.com