Burića štala – rana i ponos Garevca
Mjesec svibanj četrdeset pete,
plače majka a plače i dijete.
Prud i Odžak i okolna sela,
Opasa ih armija cijela.
Poslao je Tito partizane,
na seljane koji kuće brane.
Reče bijte proklete ustaše,
protivnici države su naše.
Ali pritom savjete im daje,
zov'te narod da nam se predaje.
Pa kasnije pobijte te ljude,
Da što manje, žrtava nam bude..
A kada se istina otkrije,
to će biti prije il' kasnije.
I sazna se za zločine naše,
reći ćemo da su svi ustaše.
A znali su prokleti dušmani,
da su bili sami domobrani.
Jer kada su, na predaju zvali,
Uštaše se nisu ni predali.
Ljudima su svašta obećali,
samo da bi, oni se predali.
Mili Bože tko to radit smije,
tol'ki narod nevin da pobije.
Pobili su ljude domobrane,
koji kuće i obitelj brane.
I bacali ih u Savu i vodu
Sve iz mržnje prema tom narodu.
Iz Garevca mjesta kraj Modriče,
svud se šire te stravične priče.
Da su ljudi varkom namamljeni,
I u dvije noći pogubljeni.
Ljudi su im, na riječ vjerovali,
i na rijeci Bosni oni se predali.
Mislili su ako ih osude
da će blaga osuda da bude.
Kad su sve te ljude zarobili,
u Burića štalu ih vodili.
I u dvije noći, taj dušmanin ludi
Pobi dvjesta i pedeset ljudi.
Grupice su izvodili male,
kamionom iz Burića štale.
Na baer Bosne i uz Savu staše,
pa pobiše Garevljane naše
Kad pobiše te nevine ljude,
cjelo selo osuđeno bude.
Nova vlast se tad trudi su svemu.
da se spriječi napredak u njemu.
Poslije rata, to se dobro znalo,
mora selo ostat zaostalo.
Kao primjer za ostale ljude
da se bunit više ne usude.
Al' Garevac i Hrvatska sela,
digoše se opet iz pepela.
Iz tih sela to je naša dika,
Izniklo je mnogo svećenika.
Svećenika, a i dobrih ljudi,
što ostaše, na rodnoj nam grudi.
Na djedovom ognjištu ostaše,
i čuvaju ono što je naše.
Ova pjesma doprinos je mali,
svim žrtvama u Burića štali.
Od dušmana što su pobijeni,
bez krivice, na smrt osuđeni.
Nekada se reći nije smjelo,
za krvavo, to dušmansko djelo.
A sad pjesma moja o tom piše,
da se nikad ne ponovi više.
I da jednom nauče Hrvati,
da ne treba svakom vjerovati.
Iz povijesti tko shvatio nije,
tko nam jeste, tko prijatelj nije.
Taj će jednom opet dočekati,
Da se povijest mora ponavljati.
Stihovi Mijo Vidaković