Opis’o sam mnoga stara djela,
a sada ću opisat i sijela!
Većinom se zimi sijela rade,
kad na zemlji posla ne imade.
Tad su naša posavačka sela,
po kućama dočikala sijela.
Puno ljudi kod nekog se skupe,
pa sjedaju k’o u neke grupe.
To do jutra potrajati znade,
vesele se a uz to i rade.
Žene nešto u rukama rade,
pomažu im djeca, snaše mlade.
A muškarci uz radove svoje,
rade i pričaju kako znadu koje.
Cure su se opet zabavljale,
sa momcima zbijale su šale.
Bake svoje klupko su motale,
djeca su im predivo držale.
Sijeldžije veseli su bili,
uvijek neku šalu izvodili.
A znali su i djedovi stari,
unucima pričat razne stvari!
Što je bilo u njihovo vrijeme,
i kakvo su podnosili breme.
Što je bilo u vremena stara,
i za vrijeme Austro-Ugara.
Dok djedovi to djeci govore,
mjesto svjetla tada lampe gore.
Struje nije tad’ imalo selo,
a ipak je bilo sve veselo!
Momci, cure kriju se u mraku,
veselje je na svakom koraku.
Ponekad se odabere grupa,
pa prstena poigraju skupa.
Mladi više ljenčariti vole,
a stariji opet da se mole.
Ponekad se sijelo i oduži,
baka tada molitvu produži.
Produži se tad’ molitva njena,
do devetog zna stići koljena.
Svašta je tu na sijelima bilo,
i ljubavi dosta se rodilo.
Običaja takvih nema više,
dobro da se bar o tome piše.
Nek’ zna naša posavačka raja,
običaje svoga rodnog kraja!
Stihovi Mijo Vidaković