Mnogi su znameniti Posavci tijekom povijesti ostavili značajne tragove i mudrosti koje su nam korisne u današnjem vremenu. Kopajući po toj prošlosti uvjerit ćemo se da su neki prije nas već prošli stazama kojima trenutno gazimo, tako da mi možemo učiti iz njihovih iskustava.
Crtice iz prošlosti: Anegdota o Dobroslavu Božiću
Fra Josip Dobroslav Božić (1860–1900) poznat po svom plodnom radu, bio je istraživač, graditelj, pisac, borac za pravdu. Zbog svoje impulzivnosti doživljavalo ga se kao buntovnika, jer se neumorno borio za prava malog čovjeka i za svoju kršćansku braću. Za turske vladavine, kršćanska raja je bila u podređenom i teškom položaju, orobljavana, iskorištavana, mučena i progonjena. Kad je došla austrougarska vlast, očekivale su se promjene na bolje. Božić nije mogao shvatiti da pod kršćanskom vlašću raja ponovno ostaje raja, kmetovi nastavljaju nositi kmetski jaram i nema boljitka naspram položaja za vrijeme turske vlasti. Protiv takve nepravde, on se bunio, pisao, borio i tako je zapeo za oko vlastima koje su neprekidno nasrtale na njegovo starješinstvo i koje ga je, zbog toga, stalno seljakalo širom svijeta.
Iz tog vremena ostao je jedan događaj ili anegdota, koji su prepričavali njegovi suvremenici.
Fra Dobroslav Božić se odazvao pozivu austrougarskog upravitelja Johanna von Appela. Kad se pojavio pred njim, čekao je pored vrata da mu se ovaj obrati. Appel je šutio, nešto pisao i kao da nije obraćao pozornost na fra Božića. Zatim ga upita:
– Jesi li ti fra Dobroslav Božić?
– Jesam – odgovori ovaj spremno.
– Budalo! – odvrati mu upravitelj. A onda nastavi pisati nekoliko minuta ne obraćajući pozornost na Božića. Božić je stajao pored vrata čekajući što će se dalje dogoditi, jer ipak je pozvan na razgovor.
– Budalooo – ponovo mu se obrati upravitelj. Božić i dalje nije reagirao. Nakratko je ponovno nastala šutnja i pisanje, dok upravitelj nije po treći put ponovio:
– Budalooooo. – Nakon trećeg čašćenja fra Božića, upravitelj odmah zatim gotovo derući se na njega reče: – Možeš ići!
Fra Dobroslav Božić nije šutio, ništa ga nije moglo ušutkati. On se svesrdno borio na sve raspoložive načine da zaštiti malog čovjeka, kakav je i sam bio. Istraživao je, pisao je, volio je Posavinu i o njoj ostavio brojne zapise koje su nam danas značajan izvor informacija o prošlosti. A njegov je duh i danas prisutan među mnogima, hrabrošću koju je oni imao i danas mnogi ogorčeni nepravdom o tome ne šute. Istražuju, pišu, bore se. Makar ih za to smatrali budalama.
No, ova anegdota je svevremena, ona jasno pokazuje kroz kakvu nas prizmu promatra bilo koja vlast tijekom bilo kojeg vremena. Tako i danas. Mali čovjek se nada nekom državnom uređenju u kojem će biti pravde i poštenja, ali to je tek utopijski čin. Na ovim prostorima se neprekidno smjenjuju države, ali položaj ljudi uvijek je isti. Stoga, vjerovati da nam Europska unija donosi nešto dobro, isto tako je zabluda. Svatko gleda svoj interes, a onaj koji se bori za narod je budala. Niža se vlast mora pokoravati onoj višoj od sebe i u tom pokoravanju i takvoj hijerarhiji, narod može biti samo tamo gdje je uvijek i bio: na dnu piramide. Vjerovati da će oni koji trebaju nešto napraviti, to i učiniti tek je jedna u nizu zabluda. Zato nije začudio da se naš narod drži krilatice: „uzdaj se u se i u svoje kljuse.“
Ma gle bili raštrkani po svijetu, glas predanih Posavaca, poput fra Božića, koji vole svoj narod, svoj zavičaj, svoju kulturu, nije uzaludan. Taj se glas ne može ušutkati, ma kako mu nastojali sniziti ton, i ne može se ne pamtiti.
