Posavino moja, puna si heroja, puno ih je nezna im se broja...
Pećnik selo ispod Vučijaka, tu heroje rodila je majka....
Bilo je to četrdeset i neke godine, nasta jauk, majki, očeva i djece nevine.
Bilo je to vrjeme bola, plača i nevolje, često te se sjetim, djede moj Ivane.
I suza sama krene, i opet ista bol, braneći Pećnik dragi dao si život svoj.
Na pragu tvome ubišete zlikovci, a ti zli ljudi zvaše se četnici.
Nikome skrivio ništa nisi bio, samo si svoje ognjište branio.
Još puno očeva, djede moj Ivane, živote dadoše Pećnik da odbrane.
Svi ste se dobro znali, kao braća ste bili, živote svoje dadoste, braneći Posavinu i Pećnik mili.
Baš svaka obitelj iz Pećnika moga, dala je Heroja, ne samo jednoga...
Svećenika Roju, pred crkvom četnici ubiše, i mnogo drugih nevinih pobiše, poklaše.
Pećnička je zemlja krvlju natopljena, u njoj su vaša imena...vječno zapisana.
Pobiše vas Sokolove, djede moj Ivane, ostadoše majke s djecom uplakane.
Odhraniti djecu, nije bilo lako, to naj bolje znadeš ti Pećnička majko.
I opet se tuga, devedesetih godina nad Pećnik nadvila, i opet nas napadoše ljudi zlog imena.
I opet nam pobiše naše Pećničane, ostadoše majke opet uplakane.
Veliko je srce...Heroja...Posavine i Pećnika, za njima je ostala, tuga prevelika.
Često se sjetim tebe, Heroju djede moj Ivane, i suza sama krene i ona ista bol....
Ponosimo se vama, djedovi i očevi naši. Vječnu hvalu vam daju sinovi i unuci vaši.
Dali ste živote, dali sebe, da nama bolje bude.
Neka vam je laka Sveta zemlja naše Posavine i Pećničke grude...
Rane i boli ostaju...suze nemožemo skriti.
Možemo samo uvijek, ponosni Hrvati Pećnika i Posavine biti.
Neki bi da se zaboravi...Oprostiti da.."Zaboraviti Nikada Nemožemo i Nećemo"...
Anto Aničić