Prošle subote bili smo na sahrani, majci našeg dragog prijatelja u Vinici (Tomislavgrad).Uz groblje, s ostatcima nadgrobnog kamenja, da ni povijest nije zabilježila njihovo postojanje, nalazi se spomenik novijeg datuma s imenima nekoliko stotina pobijenih, većinom od 1945 do 1948 g.
Očima prolaznika gledam i vidim jedno prelijepo mjesto, gdje bih čovjek rado mogao doći na odmor, ali s druge strane gledam škrtu zemlju kao i imena sa spomenika i vidim, jedno od životnih prostora i mjesta, gdje mještane nije mazila ni povijest, ni život a niti bura.
Povezujem riječi svećenika s obreda ukopa, o majci heroju, majci koja je kao udovica sa sedmero djece, ostala tu, tu na toj škrtoj zemlji, othranila, odškolovala i odgojila svoju djecu u dobre radišne i poštene ljude. Kako? S vjerom, vjera je ta, kako reče svećenik, majku heroja vodila kroz život.
Neko mjesto, neki događaj, potaknu čovjeka na razmišljanje. Tako je i nas sahrana majke heroja, a i riječi našeg prijatelja, da li je mogao, možda, još više vremena provesti sa svojom majkom, potaknule da napravimo nešto više kilometara i posjetimo naše živuće roditelje.
Na sahranama obično upoznate i razne ljude, ali neki vas se posebno dojme. Tako smo i mi upoznali Elvisa Dusparu. Smiješan, vedar mladi čovjek. Nisam ga poznavala, niti mi je ime što odavalo Počeli smo razgovor o podrijetlu i došli do toga da smo eventualni „rođaci“.
Čovjek iz kog nešto „isijava“, teško reći što, ali koji na svoj svojstven način u dvadesetak minuta opisao svoju životnu tragediju i put svog obraćenja. Tek kad nam je poklonio svoje knjige „Nanovo rođen“ i „Budi Opominji Tješi“, s naslovnice vidim poznatu facu. Smije se on, aha, to sam ja, onaj iz kolumne Dnevno.hr., i časopisa Nacija.
Ne reklamiram, autoru knjiga to nije potrebno, ali preporučam. U ovo korizmeno doba, svaki poticaj obnove i učvršćivanja vjere dobro nam dođe, jer doći će i za nas dan, kada će se znati jesmo li bili heroji života ili ne.
Anica Bošnjak