Ma nije moguće. Naprosto ne mogu povjerovati u to da tvoj Mladen ima ljubavnicu – moja sestra Nikolina u nevjerici je zavrtjela glavom. Znaš kako se kaže, ako laže koza ne laže rog – tronuto sam joj odgovorila.

Sigurna si da to želiš? Mislim, ne bih željela da naše prijateljstvo shvatiš kao nekakvu obvezu po tom pitanju… Dejan je takav kakav jest… a mi… želim reći, tko nam je kriv što smo poput zadnjih glupača tako olako pale na njegov slatkorječivi šarm.

Vlatka, možeš li mi donijeti čisti ručnik?! – proderao se moj suprug iz kupaonice tog jutra dok sam uz šalicu kave pred sobom bezvoljno prelistavala novine. Više od članaka u novinama zanimalo me ono što bi moglo stajati u mobitelu mog supruga a koji mi je po prvi put u ne znam koliko vremena sada stajao na dohvat ruke.

Dok sam tog hladnog prosinačkog jutra, samo par dana prije Božića u malom frankfurtskom stanu koji mi je već gotovo puno desetljeće bio drugi dom pakirala kofere, osjećala sam neizmjernu sreću. Napokon je sve završilo!

Brzo, što čekaš?! Otvaraj, repriza serije samo što nije počela! – odahnula sam kada sam u večernjim satima kroz zvučnik interfona začula uzbuđeni glas svoje prijateljice Mirne. Oh, Bože, uplašila si me. Mislila sam da je provalnik – rekla sam kroz osmijeh dok sam joj nešto kasnije, unatoč svemu dobro raspoložena otvarala vrata.

Što kažeš na ovu kombinaciju? Ili mi je prethodna ipak bolje pristajala? – upitao je moj najbolji prijatelj Lovro paradirajući pred mojim očima već čitavu vječnost u svojoj najnovijoj odjeći. Lovro, već sam ti rekla kako ti i jedno i drugo savršeno pristaje.

Dok sam u ranim jutarnjim satima stajala na vratima restorana i zajedno sa suprugom Mladenom ispraćala goste s našeg vjenčanja osmijeh mi nije silazio s lica. Bez lažne skromnosti mogu reći kako je ovo bio najljepši dan u mom životu.

Zaboga, Ružice, sigurna si da je ova haljina pravi izbor za tebe? – upitao je moj dugogodišnji prijatelj Frane dok sam u pripijenoj crvenoj haljini paradirala pred zrcalom. Bilo je ovo prvi put da mi je ovako otvoreno prigovorio zbog toga kako sam se odjenula.

Na pragu sam dvadesete a još nikada nisam imala ozbiljnu vezu. Što to ne valja sa mnom? – pitala bih se često promatrajući u zrcalu svoje krupne zelene oči i neukrotive tamne kovrče. Nisam baš izgledala poput top modela, no nisam bila ni ružna.

Stajala sam u nepreglednom redu na kino blagajni i premda su me već boljele noge, čvrsto sam stisnula zube. Proklete potpetice! – tiho sam opsovala u sebi jedva čekajući trenutak kad ću se napokon moći spustiti na sjedalo.