Meni nikada nije bila blizu. Pojašnjavali su mi je drugi. Pri tome nisu skrivali da joj svaki korak obasjavaju jakim povećalom. Sve ono što je vrijedilo za njih, nije smjelo, ali nije ni moglo, vrijediti i za nju. Za sve nas ona je bila samo Ona. Najčešće su ocjene te krhke, uplašene i lijepe žene sličile jedna na drugu. Kao da su skinute s tvorničke trake iznad koje stoji kontrolno oko koje diktira i kvalitetu rada i njezinu brzinu.

Iz kuće je izašla oko podne. Prošla je uz brata i mene, pogladivši nas po kosi. Nije nas poljubila. Nije čak ni zatvorila dvorišnu kapijicu. Samo je dlan obrisala o šarenu haljinu. Otac je višnju posjekao nekoliko sati nakon što nas je majka napustila. Ona odlazi zauvijek – šapnuo mi je brat.

Oduvijek je, najviše tamo negdje pred noć, voljela sjediti uz prozor i zamišljati baku. I sebe uz nju. Otkako se udala u kuću Bagarićevih, sve se češće sjeća baš nje. Čuje čak i njezine rečenice: Kad ti nije po volji, ti šuti i budi dobra ko što si bila do sad; Ne žali se kad te nešto boli, muški to ne vole; Ako muž malo šara, zažmiri i budi mu dobra; Ne zapuštaj se, ali i ne cifraj previše; Kad se odnekale vrati pijan, ti se nasmiješi i budi dobra…
Budi dobra, budi dobra, budi dobra…

Od malena sam naučila vraćati dugove. Većina onoga što mi je dano, predstavljeno je „kao da“ se i nije moralo. Postmodernističku formulu „kao da“ prerano sam naučila na svojoj koži, a da bih je mogla voljeti i u zrelosti. Koža je nekada bila mlada i upijala je svaku poredbu; „Volim te, kao da si moje vlastito dijete“, „Izgledaš kao da si odrasla u gradu“…

Sljedećih dana ćemo Vam na portalu ponuditi nove članke književnice dr. mag. Juliane Matanović Zagrepčanke, Posavskih korijena, nekadašnju zaposlenicu Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a danas umirovljenicu koja još uvijek rado piše, a vi ćete se sami uvjeriti kako njezine priče imaju dušu. Stoga se ovom prilikom uredništvo portala zahvaljuje Juliani na ustupljenim člancima!