Na svetkovinu Presvetoga Trojstva, u nedjelju 26. svibnja 2024. u dvorištu Burića štale, pretvorenoj u spomen kapelu u župi Garevac pokraj Modriče u Bosanskoj Posavini, domaći sin vlč. Marko Stanušić, regens chori sarajevske katedrale, predvodio je Svetu misu za sve koji su krajem Drugog svjetskog rata u svibnju 1945. godine bili zatvoreni u toj štali i odatle odvedeni i ubijeni i za brojne druge poginule tijekom Drugog svjetskog i nedavnog rata na tim prostorima.
Stoga propovijed svećenika Marka Stanušića prenosimo u cijelosti:
Uvod: Draga braćo i sestre, dragi vjernici župe Garevac i svih okolnih župa i mjesta, dragi gosti koji ste došli izdaleka na ovu komemorativnu svetu Misu. Svijet je pun tajni, ali i nebo ima svoje tajne. Da ih nema i da je sve jasno i opipljivo, onda nam vjera ne bi bila ni potrebna. Upravo danas slavimo jednu veliku svetkovinu - tajnu Presvetoga Trojstva: jedan Bog, a tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Tko to može shvatiti i razumjeti? Da nam se nebo nije objavilo i u svetom Pismu nije zapisano, ne bismo gotovo ništa znali o tajni Presvetoga Trojstva. Svjesni smo da je naš razum ograničen i da tu veliku tajnu ne možemo dokučiti. Vjerojatno ćemo nešto više saznati kada Presveto Trojstvo budemo gledali licem u lice. Stoga, još za života, možemo slobodno reći: dragi Bože ne razumijem, ali vjerujem!
Mnogi od vas došli ste izdaleka podijeliti našu bol, naše sjećanje na stotine uznika koji su u ovoj „Burića štali“ sabrani, odvedeni na više stratišta gdje su okrutno, bez ikakvog suda i dokaza krivice mučki ubijeni, iako su se, na nagovor domaćih partizana, dragovoljno predali uz obećanje da će biti saslušani i poslani kućama. Danas im odajemo duboki pijetet i sjećamo u svojim molitvama. Istina, naša bol i sjećanje na taj strašni događaj ne jenjava ni nakon 79 godina, ali, kao vjernici znamo kad s Bogom dijelimo svoju bol, onda ta bol i žalost, ne biva manja, ali postaje podnošljiva, postaje lakša, jer Bog nam daje svoju milost i snagu da s njome možemo živjeti. Isto tako, mi vjernici, kada podijelimo svoju bol jedni s drugima, također doživljavamo olakšanje. Dijeleći bol jedni s drugima, na početku ove svete Mise saberimo se i skrušena srca priznajmo svoje grijehe, mane i propuste, kako bismo čista srca mogli slaviti ovu svetu Misu.
Draga braćo i sestre, Mjesec svibanj je jedan od najljepših mjeseci u godini. Priroda se budi sa svojim prekrasnim zelenilom i šarenilom mnogovrsnog cvijeća. Mjesec svibanj je Gospi posvećen, prije svete Mise molimo krunicu, pred Gospin kip stavljamo svježe ubrano cvijeće. U mjesecu svibnju najčešće se dijele sveti sakramenti: prve svete Pričesti i svete Krizme…
Međutim, mjesec svibanj nas također neumoljivo podsjeća na tragediju koju je hrvatski narod nakon završetka rata 1945. doživio. Obilježavamo stradanja više stotina tisuća hrvatskih vojnika i civila u Bleiburgu, simbolu stradanja hrvatskog naroda gdje su, protivno svim međunarodnim konvencijama, bez ikakvog suda i dokaza krivice, mučki ubijeni u Bleiburgu te po raznim jamama u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Križnom putu. Zato smo se i mi danas okupili na ovo naše stratište, poznato kao „Burića štala“, da odamo pijetet svojima milima i dragima i da ih se sjetimo u svojim molitvama. Vjerujem da između nas ovdje prisutnih nema onih koji nisu pogođeni ovom tragedijom i ne oplakuju svoga djeda, oca strica, ujaka ili starijeg brata. O ovom strašnom masakru nije se smjelo gotovo pola stoljeća govoriti, a kamoli javno obilježavati. Ako se i govorilo, to je bilo strogo u krugu obitelji, ali tiho i diskretno jer, ako bi domaći doušnici saznali, mrak bi te progutao ili bi u najboljem slučaju završio na Golom otoku.
O osvjetljavanju ove naše tragedije najviše su doprinijeli garevački, sad već pokojni svećenici vlč. Vlado Jagustin i vlč. Anto Burić. Citiram nekoliko rečenica sjećanja vlč. Ante Burića, koji je kao sedmogodišnji dječak doživio ovu tragediju.
„U Burića štali je između 23. - 28. svibnja 1945. godine bilo zatočeno više od 500 osoba. Bilo ih je ne samo iz Garevca već i okolnih mjesta: Čardaka, Kornice, Živkova Polja, Kužnjaće, Babešnice, Gornjih i Donjih Kladara, Dobrinje, Oteže, Riječana, Vlaške Male itd.
Među njima je bilo i 76 ranjenika i bolničara iz bolnice u Prudu. Otuda su njih više od 500 zatočenika partizani noću odvodili na obalu rijeke Bosne, u garevačku šumu Majdan i druga stratišta te ih tamo monstruozno masakrirali i poubijali. Od toga broja, partizani su u garevačkoj šumi Majdan ili kako je još zovu – Pašinac – na najbestijalniji način ubili 139 muškaraca. Iz Burića štale je stradao čak 251 Garevljanin. Dok su partizani mučki masakrirali naše najmilije, nebo je gromoglasno jaukalo nad Majdanom, snažan vjetar poput pijavice savijao je krošnju drveća do zemlje s jedne na drugu stranu. Stariji su nama djeci govorili da je nekoliko dana nakon pokolja zatrpana grobnica disala, živa krv je vrila poput islandskih gejzira. Grobnica je postala poput pustinjskog jauka. Svud unaokolo se čulo nekakvo jezivo i žalopojno zavijanje zvukova. Činilo se kao da i zemlja plače za siročadi što osta bez zaštite (očeva) koje je na silu morala prekriti. Slijedio je potom strašan prolom oblaka. Nebo je pljuskom ronilo svoje nemoćne suze. Dugo se govorilo o tome nebeskom znaku jer bolna su sjećanja na ta, čovjeku neprimjerena, divljaštva.“
Braćo i sestre, nisu li ova svjedočanstva vlč. Ante tako slična događajima Velikog petka, kako zapisa evanđelist sv. Matej u svome evanđelju neposredno nakon Isusove smrti: „I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima. A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa vidješe potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.“
Vlč. Anto navodi da je ostalo mnogo siročadi bez očeva. Bile su to brojne obitelji sa sitnom dječicom koja su ostala živjeti sa svojim samohranim majkama. Poratne godine bile su izuzetno teške godine. Vladala je nesigurnost, neimaština, strah, glad. Partizani su često dolazili i otimali sve što je narod imao, a to je uglavnom bilo, kako se ono kaže, „u naravi“. Bila je to tzv. „obveza“ koja se morala davati. U stvari, bila je to bezdušna otimačina od usta ionako izgladnjele dječice. Da nevolja bude veća, nakon 1945. dogodilo se nekoliko uzastopnih sušnih godina, pa se moralo ići u nadnice u Slavoniju i raditi za kilogram dva žita ili pšenice. Sav taj, izuzetno teški križ, na svojim leđima iznijele su mnogobrojne samohrane majke, koje su svoju djecu othranile, podizale, školale, a neke čak i na fakultet slale. Nosile su crninu do kraja svoga života. Od strane domaćih partizana i komunista nazivane su pogrdnim imenima: „krmače“ i „ustašice“. Braćo i sestre, nije li to također bilo mučeništvo u pravom smislu riječi? Stoga se i njih danas u svojim molitvama sjetimo i zahvalimo jer, othraniti, podići, odgojiti i školovati djecu u takvim okolnostima prava je umjetnost i veliko herojsko djelo.
Kako piše vlč. Anto u svojim memoarima, naš svijet uglavnom je živio od poljoprivrede. Tko je htio raditi u javnom, državnom sektoru: vojsci, policiji, kao učitelj, nastavnik ili u nekoj tvornici, morao je biti politički podoban i učlanjen u savez komunista. Krajevi gdje žive Hrvati bili su kažnjeni. Nisu se gradile tvornice, pa je dobar dio radno sposobnog stanovništva, kad su se otvorile granice krajem '60. godina, otišao u bijeli svijet trbuhom za kruhom. I ovaj detalj vlč. Ante u svojim sjećanjima dovoljno govori: „Kada je Bosanski Šamac povezivan asfaltnom cestom sa Sarajevom koja prolazi kroz Garevac, asfaltirana je dionica od Bosanskog Šamca do ulaza u Garevac. Garevac je preskočen i nastavljeno asfaltiranje od Modriče do Doboja. Kada je i ta dionica završena, tek tada vraćeni su strojevi i asfaltiran je garevački dio ceste. Htjelo se i na taj način Garevljanima reći da još nisu dovoljno okajali svoje „grijehe“ prošlosti.
Braćo i sestre, misteriji zla možda je najveći misterij čovječanstva. Zašto ljudi moraju trpjeti? Zašto ratovi, brojna ubijanja nevinih, silovanja, pljačke. Ako je itko nevin, onda su to djeca koja su također česte žrtve ratova. Zašto se djeca u utrobama majki u prvih deset tjedana trudnoće ne smatraju ljudskim bićima, već postaju vlasništvo roditelja, poglavito majke koja, po zakonu, ima pravo s vlastitim djetetom učiniti što hoće? Zašto im roditelji ne daju priliku da se rode? Sve su to pitanja na koja možemo dati kratak odgovor. Na prvo pitanje odgovor je jasan: silna želja za vlašću i neutaživa pohlepa za novcem, a na drugo pitanje: nevjerojatna sebičnost roditelja. Kažu ljudi: „Kad je čovjek izumio novac, Đavao je rekao: dobio sam brata!“ Međutim, opet ostaje ono iskonsko - vječno pitanje „zašto“? Zašto patnja, zašto trpljenje, zašto bol…? Odgovor je teško naći. Čak ni teologija, koliko god je dugo studirali i proučavali, ne može čovjeku na sva pitanja koja ga muče, dati adekvatan odgovor.
Isus nam je zapovjedio da ljubimo svoga bližnjega pa čak i svoje neprijatelje. To nije preporuka, to je zapovijed. Tu su zapovijed žitelji Garevca, zajedno sa svima drugima iz okolnih mjesta, izvršili. Nisam čuo da je bilo osvete za učinjena zlodjela. I Bogu hvala da je tako. Stoga, danas mirne duše možemo izgovoriti zadnje riječi hrvatskog mučenika, blaženika vlč. Miroslava Bulešića, koga su partizani u Istri 1947. mučki ubili: „Nek im oprost bude osveta!“ Praštanje nije ljudska, već božanska kategorija. Praštanje je, „kako god okrenemo“, zapravo pravi i jedini put, jer oprostiti znači biti poput Isusa Krista na križu: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Mržnja i osveta nisu od Boga, već od Zloga. Mržnja i osveta nalik su na grudu snijega koju bacimo niz padinu. I, što se dalje kotrlja, biva sve veća. Tako je i sa zlom. Jedno zlo rađa još veće zlo i tako se uvelike umnaža. Gledajući s druge strane, nemojmo misliti da su počinioci zlodjela bili sretni, zadovoljni, mirni ljudi. Kad-tad, savjest progovara, jer se ona ne da ušutkati. Ne daj Bože biti na njihovom mjestu jer, kako svjedoci rekoše, mnogi nisu mogli u miru ni umrijeti. Neka im dragi Bog sudi. On je jedini pravedni i nepristrani sudac. Kažu da je povijest učiteljica života međutim, povijest se neprestano ponavlja i kao da čovjek od nje ništa naučio nije. Takoreći, ne postoji minuta u ljudskoj povijesti u kojoj Kajin nije podigao ruku na svoga brata Abela. Na žalost, tako je i danas. Čovjek zaboravlja činjenicu da ubiti čovjeka znači ubiti Boga. Zaboravlja da je Božja uvijek zadnja! Čovječe, ne zaboravi da ćeš jednoga dana morati umrijeti i pojaviti se pred licem Božjim. Nije slučajno narod izrekao: „Smrt je jedina pravda na ovome svijetu, nitko od nje uteći neće“! I opet, stara mudrost nas podsjeća: „oteto - prokleto“. Tko otima, nema Božjeg blagoslova. Stoga ovo znajmo: Bog je uvijek na strani pravednika i onih koji pate. Iako smo 1992. morali otići sa svojih ognjišta držeći u rukama sve svoje blago - najlonsku vrećicu, danas imamo još bolje kuće i auta nego što smo imali prije protjerivanja. To se, braćo i sestre, jednom riječju zove Božji blagoslov!
Braćo i sestre, današnje okupljanje je prilika da se u svojim molitvama sjetimo svojih milih i dragih koji stradaše prije 79 godina. Kako nas Crkva uči, oni sebi ne mogu pomoći, ali im mi možemo pomoći svojim molitvama, a oni će, bez ikakve sumnje, uzvratiti nam i moliti za nas. Tako nas vjera uči i to je utješno: biti povezan sa svojim pokojnima u molitvi te živjeti u vjeri i nadi da ćemo i mi jednog dana biti skupa s njima u kraljevstvu nebeskom, u kojem neće biti ratova, suza i patnje. Vaš dolazak izdaleka velika je žrtva, ali je istovremeno odraz vaše vjere te nade da niste zaboravili svoj rodni kraj, svoju rodnu grudu. Stara narodna veli: „Svugdje je lijepo, ali kod kuće je najljepše!“ Stoga, ne bojmo se žrtve i odricanja, što češće dođimo i odmorimo svoje tijelo i dušu u kući gdje smo nikli, stasali, odrasli i najljepše svoje godine proveli.
Amen.
Preuzeto s: Katolička tiskovna agencija