Imate li kremu za ruke? Upitao je muškarca koji je ušao u drogeriju. Njegove su ruke gotovo bile desetkovane betonom. Možete zaključiti da muškarac svakodnevno obavlja ovaj stvarni posao. Stručnjak drogerije se nasmijao i izjavio: “Doista, očito imamo domaćeg, skupljeg je, imamo i ovog ranjivijeg, od nepoznatog proizvođača.” “Daj mi te školske zadatke!” Čovjek se javio
Mlada žena koja se tek udala jednog je vrelog ljetnog dana došla u posjetu svojoj majci. Sjela je u fotelju i dok je pila ledeni čaj, započele su priču o životu, o braku, o odgovornostima i obavezama zrelih ljudi. Majka je zamišljeno promućkala kockice leda u svojoj čaši i onda je jasno i trezveno pogledala svoju kćerku.
Tko bi rekao da će doći vrijeme kada će ženama biti važnije što nose na sebi nego u sebi. Nisam iznimka. Ima dana kad si najviše valjam, tek kad valjam tuđim očima. Ne mogu i ne želim suditi. Onima koji žive za potvrdni odraz u ogledalu. Takvih se zamaljskih sudaca i sama klonim. Puštam nek svatko svoje konce šije. Ne petljam se u tijela i duše ljudi. Nije na meni da apaludiram jednostavnosti, a sklanjam se kiču i lažnim fasadama. Doći će to, polako. Samo po sebi. Dolaze neka nova ogledala. Ona u očima.
Vidim, odlaziš u crkvu. Ne zanima me što ćeš u njoj raditi, iako mislim da ćeš se pomoliti. Nimalo ne marim zato hoćeš li stajati ispred oltara ili tamo kod vrata, hoćeš li moliti sjedeći ili klečeći, pognute glave i zatvorenih očiju…
ili ćeš buljiti u sliku na oltaru, udarati se u prsa, micati usnicama, šaptati riječi molitve i prebirati među prstima zrnca svete krunice…