Tko bi rekao da će doći vrijeme kada će ženama biti važnije što nose na sebi nego u sebi. Nisam iznimka. Ima dana kad si najviše valjam, tek kad valjam tuđim očima. Ne mogu i ne želim suditi. Onima koji žive za potvrdni odraz u ogledalu. Takvih se zamaljskih sudaca i sama klonim. Puštam nek svatko svoje konce šije. Ne petljam se u tijela i duše ljudi. Nije na meni da apaludiram jednostavnosti, a sklanjam se kiču i lažnim fasadama. Doći će to, polako. Samo po sebi. Dolaze neka nova ogledala. Ona u očima.

Vidim, odlaziš u crkvu. Ne zanima me što ćeš u njoj raditi, iako mislim da ćeš se pomoliti. Nimalo ne marim zato hoćeš li stajati ispred oltara ili tamo kod vrata, hoćeš li moliti sjedeći ili klečeći, pognute glave i zatvorenih očiju…
ili ćeš buljiti u sliku na oltaru, udarati se u prsa, micati usnicama, šaptati riječi molitve i prebirati među prstima zrnca svete krunice…

Bila jednom jedna vrlo bolesna djevojka. Bila je član crkve. Jednoga dana je pala u zanos i dok je bila u tom stanju sanjala je da je umrla i stajala pred anđelom Gabrielom pred vratima Neba, dok je anđeo prelistavao stranice Knjige Života.

doktorLiječnik je ušao u bolnicu u žurbi, nakon što je pozvan na hitnu operaciju. U žurbi se presvukao i otišao izravno na kirurgiju. Tamo je naišao na muškarca koji je nestrpljivo hodao gore dolje hodnikom... čekajući liječnika.

More Articles ...