Niti duše posavske

Knjiga „Niti duše posavske“ autorice Ružice Sarić-Šušnjare jedinstvena je u svakom pogledu i vrlo je važna za očuvanje kulturne baštine Bosanske Posavine.

Vezujući nit po nit autorica je skrojila tkaninu koja oslikava jedno gotovo zaboravljeno vrijeme, a kojeg se ljudi još ponekad sa sjetom dotaknu pri okupljanjima u razgovoru o tome „kako je nekad bilo“. Svako podneblje ima svoja obilježja koja se mijenjaju tijekom vremena, ali koja ostavljaju svoj trag u čovjeku i prate ga na njegovom putu kroz ovu dolinu suza. Običaji i kulture se prožimaju, nadopunjuju, mijenjaju, prilagođavaju razdoblju i okolnostima u kojima čovjek živi.

Stariji će reći da se prije teže živjelo, životne dane ispunjavali su težački poslovi, pretežito na zemlji i oko zemlje, pa iako je bilo tako radost življenja nije bila ništa manja nego danas. Kako je bilo manje mogućnosti, to se od čovjeka zahtijevalo da bude kreativniji i da u svom okruženju pronađe i iskoristi sve što mu je potrebno za život. U tome su ga pratile vrijednosti, tradicije i običaji koje je dijelio u zajednici s drugim ljudima.

Biserje skupljeno u ovoj knjizi, autorica je godinama zapisivala i tako je otela od zaborava mnoge običaje, događaje, osobe, priče, stihove, riječi i informacije o tome kako se nekad živjelo, radilo i provodilo dane. U svojoj borbi protiv zaborava, da se spasi ono što se spasiti može - jer što se ne zabilježi da je postojalo, kao da nije postojalo - autorica je napisala djelo koje ima veliki značaj u zavičajnoj zbirci knjiga. Njezina knjiga podijeljena je u tri cjeline. U prvoj se posvećuje pozornost posavskim običajima vezanima za katolički živalj u Bosanskoj Posavini, u drugoj životu malog čovjeka velikih djela i u trećoj događajima koji zorno opisuju nekadašnji život posavskog čovjeka u središtu njegovih blagdana i običaja.

To, kroz cijelu se knjigu rasprostire bogatstvo „posavskog rječnika“. Autorica nas upoznaje s tim da su se neki izrazi razlikovali u istočnom dijelu Bosanske Posavine u odnosu na zapadni dio, čije stanovnike naziva jezikom starine -„onima tamo priko Bosne“.

Takoreći, kroz običaje i kulturu možemo pratiti jedan životni ciklus, od rođenja do smrti, pa se najprije opisuju nekadašnji običaji u našim krajevima kad se netko rodi. „Koliko god se bilo siromašno, svako dijete je bilo nova radost za sve ukućane.“ Nadijevanje imena slijedilo je običaj ponavljanja imena predaka. Svako novorođenče se darivalo i pripremalo za krštenje jer „nekrst ne smije ostati dugo u kući.“ Na putu odrastanja djeca se igraju različitih igara, kroz koje uče i upoznaju svijet oko sebe. Igralo se škuljaka, pale i piriza, žmirke, izvlačenja klipića, pa i prstena, kojeg se igraju i stariji. Neke igre, koje je autorica navela u knjizi i ukratko opisala, zadržale su se do danas.

Osim toga, odrastajući djeca uče od starijih te se od malih nogu uključuju u pripreme i proslave različitih blagdana i blagoslova, uče radnim navikama, kao i vrijednostima, tradicija i običajima svog naroda. Svako je katoličko mjesto imalo svoj blagoslov, a svi su slavili opće blagdane kao što su Svijećnica, Uskrs, Svi Sveti, Božić i drugi. Osim blagdana, slavilo se i zabavljalo na različite načine. Okupljanja uz rad i zabavu, obično navečer, uobičavala su se nazivati prelima, sijelima ili posijelima. Sijela su bile različite prirode, proizašla su iz druženja uz kolektivni rad, a neka od njih su bila i prilike za ašikovanje.

Svrha im je bila šala i zabava, pa su na tim okupljanjima nastajale različite poskočice, pošalice, zagonetke i različite priče o raznim životnim temama. „Bože sveti, kad će dvajest peti, kad će mene moj dragi uzeti“. „Mjesečina uprla u granje, živa zgoda za ašikovanje“. Ašikovanje je predigra za čin braka, pa se tako dolazi do svadbe i njezinih običaja. Svadba se odvija u više činova i tu postoji niz rituala koji su pomno opisani kao i niz uloga koji pojedinci uzimaju kako bi obavili potrebne zadatke – osim mladoženje i mlade i njihovih najbližih, tu su kumovi, djeveri, jenge, barjaktar, stari svat, čajo, domaćin…

„U svadbi su gotovo svi na neki način glumci, improvizatori.“

Nadalje, rugalice su sastavni dio svadbe, npr. „Oj ti, moja punice debela, volim tvoju ćerku ko anđela.“ Nakon svadbe, nova zajednica započinje stvarati novi dom. „Veselje je oduvijek bilo imati svoj stan, svoju kuću. Ne veli se uzalud – Svoja kućica, svoja slobodica.“ Dom je središte oko kojeg se sve zbiva. Ljudi su se uglavnom bavili poljodjelskim radovima, obrađivali su zemlju, čuvali životinje, pobirali plodove rada, pekli su rakiju, obrađivali lan, vunu ili konoplju, obavljali kućne poslove, izrađivali razne proizvode s materijalima koji su im bili dostupni. U društvenim aktivnostima prenosila su se narodna vjerovanja („Zvoni li tu uho, čut ćeš vijest“), kao i razne umotvorine.

Dio blaga usmenog stvaralaštva autorica nam prenosi u pričama poput „Pod kruškom“, „Pšenica“, „Stana potkresana“, „Šaka šljiva za šaku smeća“, „Molitva za okrutnog bega“, Sudbina“ i druge. Tijekom svog života ljudi se često susreću s različitim boleštinama, a osobito pod stare dane. „Da se gotovo svi lijekovi, uz ljudsku pripomoć, nalaze u velikom Božjem vrtu – prirodi, znali su naši pređi i dobro to koristili.“ Autorica navodi oko četrdeset zapisa o liječenju kako su to činili naši stari. Najveća bol dolazi na kraju, kad je potrebno napustiti ovaj svijet. Tko se rodi taj i umire, a ispraćaj s ovog svijeta bio je u skladu s pogrebnim običajima. „Nit je svadba bez pjevanja, ni ukop bez nabrajanja.“

Osim običaja i kulture u ne tako davnom vremenu, Ružica Sarić-Šušnjara uspjela je „oslikati“ posavsku dušu kroz crtice o osobama i događajima, ali sačuvati od zaborava i brojne stihove, riječi i opise kako se nekada nešto radilo. Još donedavno, ljudi su sami uzgajali tekstilne biljke i izrađivali različite tkanine alatima koji se danas više ne upotrebljavaju u našem podneblju (tkalački stan, greben, puce, vreteno, preslica, rašak i drugi). Interesantna je spoznaja da se u tekstilne svrhe u istočnom dijelu Posavine uzgajao i obrađivao lan, a da su „oni tamo priko Bosne“ ipak više uzgajali konoplju, čega se i sam sjećam iz priča moje pokojne bake.

Oslanjajući se na svoja sjećanja i uspomene, osobito iz djetinjstva, autorica iznosi priče predano, iz svog iskustva i svojih doživljaja. Ona se otvara prema svijetu da bi iz svoje duše saplela što više niti za buduće naraštaje, koji će njezinim očima gledati slike prošlosti koje nisu imale prilike doživjeti, a koje imaju svoju osobitu čar. Tkanina koju je ona istkala na tkalačkom stanu naših predaka ima veliku vrijednost.

Sam pogled na nju otkriva svu ljepotu našeg zavičaja. Bogatstvo koje je autorica prikupila pod našim podnebljem u onim teškim vremenima podijelila je sa svima nama u ovom vremenu i spriječila da se izgubi, zaboravi i, ne daj Bože, da istrune.
Čitajući „Niti duše posavske“ oni stariji prisjetit će se kako je to „nekad bilo“, u mnogočemu će „prepoznati sebe“, možda čak i ono zaboravljeno u sebi, a mladi će naučiti ono što postoji u našoj baštini i obogatiti svoju dušu neprocjenjivim blagom predaka.