Bolna 1992. godina preokrenula je stvarnost većine Posavaca, a još bolnija je postala 1995. godina, u kojoj smo umjesto pravde dobili odgovor da je sve već ranije „riješeno“.
„Pad Bosanske Posavine“ i danas je za svekoliku javnost misterij, mada ne i za režisere rata koji su točno znali što tu žele napraviti. Posavci su puno očekivali od svoje braće iz Hrvatske i Hercegovine, ne sluteći da u ovoj igri bez granica svatko gleda svoj interes i da su vođe u koje smo se uzdali tek pijuni velikih sila. Mi nismo imali pravo odlučivati o svojoj sudbini niti smo imali pravo na pravdu. Postali smo tek kolateralne žrtve interesa velikih igrača u tom suludom vremenu devedesetih koje je u svima nama ostavilo duboke tragove.
Knjiga Ilije Ilića „Kroz rat i poraće u Bosanskoj Posavini“ nije samo povijesni dokument, to je izvor sjećanja na proživljenu stvarnost 1990-tih, kada smo se svi nadali pravednom rješenju, povratku kućama i nastavku normalnog života u svom zavičaju. Nažalost, ništa se od toga nije ostvarilo, oko 140.000 Hrvata i deseci tisuća Bošnjaka ostali su obespravljeni i morali se pomiriti s činjenicom da nasilno oteta imovina ostaje u rukama otimača. U poraću su se, zatim, pojavili i „domaći otimači“, tako da je i ono malo naroda što je ostalo ogoljeno do srži i u takvom stanju moralo se započeti iznova, na zgarištu ili daleko od njega. No, gdje god nam bio dom, ostaje gorko pitanje: zašto?
Tijekom 1990-tih godina svjetlo u mraku za živalj Bosanske Posavine bio je Posavski glasnik.
On je umiruće Posavce i njihov zavičaj održavao na životu, ujedinjavao je raštrkan narod i pružao koliku-toliku nadu. Gašenjem Posavskog glasnika ugasila se i zadnja potraga za istinom i pravdom u Bosanskoj Posavini. Narod Bosanske Posavine ostavljen je sam sebi, ni u koga se više nije imao pouzdati niti mu je više itko mogao pružiti ruku nade. U sredini u kojoj jest i okolnostima koje su unaprijed određene, morao je tražiti novi put. Kompleksni prostor Bosanske Posavine podijeljen je, kao nijedan drugi prostor Bosne i Hercegovine, u tri dijela: Distrikt Brčko, Federaciju BiH i Republiku Srpsku.
Prostor se može podijeliti, ali ne i ljudi, koji su s različitih stanovišta pronašli zajedničke interese i započeli graditi neobičnu budućnost. A onda, nakon mnogih godina, akteri izdaje Bosanske Posavine ponovno su počeli šuškati nadajući se da je narod sve zaboravio u proteklih dvadeset i više godina nakon ušutkavanja Posavskog glasnika, pa su, valjda da bi utišali grižnju svoje savjesti, počeli pričati o nekakvom „Rašomonu na Savi“ ili „Bosanska Posavina je izgubljena jer su osvajači bili jači“. Ne znam što ih je tjeralo nakon toliko godina da ponovno stavljaju sol na ranu, umjesto da su nastavili šutjeti i pustiti da se stvari nastave odvijati svojim tokom. U tom smislu, knjiga Ilije Ilića izlazi u pravo vrijeme, kao protuodgovor svim protuhama koji misle da Posavci ne znaju što im se dogodilo i da nas drugi poznaju bolje od nas samih.
Zbirka tekstova iz Posavskog glasnika, skupljena u ovoj knjizi, govori više danas nego tih godina kad je sve to pisano. S distance vremena i kroz čitanje između redaka, sve postaje jasnije. Problem je bio samo u tome što mi to nismo mogli ni shvatiti ni prihvatiti; kad smo odlazili sa svojih ognjišta, nismo htjeli prihvatiti da je to zauvijek. No, neki su već tad znali da je priča gotova.
Za nas, koji potječemo iz Posavine, bez obzira u kojem smo dijelu svijetu, ova priča nikad ne završava.
Veliki dio knjige čine intervjui s poznatim i utjecajnim osobama. Interesantno je te intervjue proučavati nakon svih tih godina. Npr. Stipo Ivanković putem intervjua u ožujku 1993. naglašava da je „politika sigurno, u ovome ratu igrala ključnu ulogu, u to ne bi trebalo sumnjati. Pa i rat je ustvari samo metoda ostvarivanja određenih političkih ciljeva.“ Sa stanovišta pada Bosanske Posavine, ovim riječima ne treba dodati ništa više. Sve je kristalno jasno.
Politika kojoj smo predali sudbu u ruke zabila nam je nož u leđa, bez dvojbe. Zatim nam, u studenome 1993. godine neiskreni Mate Granić poručuje da „imamo povjerenja u hrvatsku državnu politiku“, što bi, u svjetlu narednih događaja, bila više rugalica, a ne poruka. Malo zatim Dražen Budiša nas s pravom upozorava na licemjernost međunarodne politike i na pogreške hrvatske politike prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Još tad je rekao: „Ja sam davno na to upozoravao i mogao bih vam pokazati svoje tekstove u kojima stoji gdje će nas dovesti takva politika, a dovest će nas na koncu, bojim se, da će se hrvatstvo u BiH svesti samo na nekoliko općina uz dalmatinsku granicu.“ I malo kasnije: „Posavinu vidim velikim dijelom u srpskoj, a središnju Bosnu u muslimanskoj republici.“ Njegove riječi su gotovo proročanske. U listopadu 1993. godine, domaći političar Anto Kovačević u intervjuu otkriva: „Nažalost, što se Bosanske Posavine tiče, tvrdim da sve što je Karadžićev SDS zamislio, to je Bobanov HDZ proveo u praksu. Naši političari su djelovali često kao srpska agentura pa nisu ni demantirali Karadžićevu tvrdnju kako su Bosnu podijelili sa Srbima.“ Nažalost, nisu demantirali ni Miloševićevu tvrdnju da se oko Bosanske Posavine dogovorio s Franjom Tuđmanom i da je to odavno „riješeno“.
O analizama tekstova u ovoj knjizi Ilije Ilića mogu se napisati tomovi knjiga. Zaključak svih analiza uvijek će se svesti na jedno te isto, a to je ono što mi Posavci odavno znamo i godinama govorimo, ali nas nitko ne doživljava. Čak ni nama samima to više nije tako važno, mi smo se snašli i u novom vremenu kako smo najbolje znali, ali ne treba nam nitko pričati o tome tko smo i što smo, pogotovo ne oni koji su nam 1992. godine rekli sve što su imali reći.
Čežnja za povratkom u Bosansku Posavinu nikad nije minula, ni nakon toliko godina i svih događaja, bez obzira gdje su Posavci pronašli svoj drugi dom. Uistinu, nismo se nadali budućnosti kakva su nam je predskazali 1990-tih, ali vjerojatno, ni oni koji su je načinili takvom ne znaju što je to Posavski duh i kakva će uistinu biti budućnost u vremenu koje dolazi. Nakon svih izgubljenih utakmica, u kojima smo izigrani i nadigrani, imamo dovoljno iskustva da u daljnje igre ne ulazimo nespremni.
Davno je to bilo kad smo bili naivni i vjerovali da se raspad Jugoslavije nije odvijao pod budnim okom i uključenošću velikih sila, pa smo od onih koji su nam osmislili nepravdu tražili pravdu, tako da sad dobro znamo ono što tih godina nismo znali.
Analizirajući stvar do kraja, mi i nismo mogli biti ništa drugo osim žrtve stranih interesa. Niti smo odlučivali o ratu, niti smo odlučivali o svojim sudbinama, a najmanje o svojim životima i imovini. Ništa nismo mogli učiniti nego samo pokušati sačuvati živu glavu i gledati kako nam se osmišljeni scenarij odvija pred očima.
Iako se kroz mnoštvo intervju i tekstova, sačuvanih u ovoj knjizi, govori da nam nitko nema pravo oduzeti ono što je naše, to je samo gorka iluzija i lažna utjeha. Scenaristi ratova imaju pravo na sve, nas nitko ništa nije pitao o nama, niti smo u bilo čemu ikome bili važni. Zato smo završili tako kako smo završili. I morali bi biti oprezni kome vjerovati u budućnosti, ako nam je ostalo imalo prava odlučivati o samima sebi. Jer sva obećanja vrlih političara pala su u vodu, a nepravda je legalizirana. Omalovaženi, izigrani, izdani, Posavci su ipak uspjeli pronaći svoj put i u takvom iznevjerenom stanju, otvorili su vrata novim idejama i njihova se misao znatno izmijenila u zadnjih trideset godina.
Rezultat svih rezultata u Bosanskoj Posavini je: nismo se ni oko čega dogovorili, iako smo se o svemu dogovorili.
„Kroz rat i poraće u Bosanskoj Posavini“ moćna je knjiga, čvrst bedem nepokolebljivosti Posavaca i potvrda da, ma koliko nas drugi izdavali, mi nismo izdali sami sebe. Svi su nas godinama tapšali po ramenima, ali od utjehe nije bilo lijeka. Dayton je za nas kao hladan tuš, ali poslije pada i izdaje, nismo ni mogli očekivati bolje. Najgori scenarij za nas se upravo legalizirao u Daytonu. Da stvar nije „riješena“ ranije, ne bi nam bilo zabranjeno vratiti nam naš prostor, ali zabrana oslobađanja Bosanske Posavine 1995. godine za nas je bila veći misterij od pada 1992. godine. Ali kad se sagleda cjelokupni rat u Jugoslaviji i poslože razbacane kockice, i više je nego jasno. Što se tiče Daytona, nesumnjivo nam ostaje misterij, koji to vjerojatno i nije, je li scenarij tog rata napisan upravo tamo gdje je taj rat i formalno okončan?
Posljedice rata više nam govore o pozadini rata, nego sve ono u što su nas uvjeravali godinama. Povratak na ognjišta, nakon rata, postao je još bolnija tema. U člancima, koji su skupljeni u drugom dijelu knjige, možemo rekonstruirati čitavu priču oko toga. Npr. Ilija Ilić piše: „Tko je, zapravo, i u Županiji Posavskoj nametnuo, baš nametnuo, ikakav plan povratka nekoliko desetaka tisuća Hrvata u Bosanski Brod, Derventu, Modriču, Bosanski Šamac, a tko će ako ne predstavnici države i vlasti?“ i još: „Dokle će posavski beskućnik pljeskati onima koji ga predstavljaju, a bez trunke odgovornosti za djela koja čine?“. Kao što znamo, plan povratka je bio takav da se bilo kakav povratak spriječi; valjda da se što više ljudi zadrži u Hrvatskoj, u kojoj vidimo kako rapidno opada broj stanovnika, a pogotovo hrvatske nacionalnosti. Ilija Ilić piše dalje i tu nema sumnje: „Najviši predstavnici međunarodne zajednice upravo na ovim pitanjima optužuju hrvatsku stranu prišivajući joj epitet kočničara u ciklusu povratka izbjeglih Hrvata.“ Ovo su mnogi mogli posvjedočiti.
Prema kraju knjige, Ilija Ilić otvara „pandorinu kutiju“ i jasno se pita: „Tko zapravo danas uopće i rabi pojam Bosanska Posavina, tko ga još može i želi teritorijalno politički definirati, koga je briga za tamo neki Bosanski Brod, Derventu, Modriču…da ne spominjemo Srnavu i još stotine zaboravljenih nada. Ako je ratna Bosanska Posavina pokopala tisuće žrtava odupirući se agresorskoj vojnoj mašineriji i hrvatskim političkim slijepcima s obiju strana Save samo za to da bi je kitili hrvatstvom, gdje su onda svi ti idejni borci da u ovom postratnom vremenu i s istim žarom ili lažima objasne što to ostade od tog hrvatstva ili Bosanske Posavine? (…) Tko je onda krivac što na graničnom prijelazu Aržano, općina Livno, između Hrvatske i BiH, nema nikakvih problema za prijelaz međudržavne granice, čak se ne može naslutiti ni čiji je tamo policijski punkt, a s druge strane na prijelazima Orašje i Svilaj sve su rigoroznije kontrole putnika?“ Iako je ovo napisano još kolovoza 1999. godine, jednako je aktualno i danas. Koliko smo se puta pitali zašto se Hrvatska tako odnosi prema nama? Jer smo preživjeli? Jer nismo htjeli odustati od svoga? Jer volimo svoje? Usprkos i Hrvatskoj i međunarodnoj zajednici, ili bilo kome, voljet ćemo svoje dok dišemo, pisat ćemo o svojemu, čuvati svoje i ostaviti trag o svojemu ma gdje da smo u svijetu. A one koji nas u tome sputavaju treba biti sramota. Nakon svega što smo preživjeli, još bi se trebali klanjati onima koji su nam okretali leđa ili pripremali giljotinu? Ima u nama još dostojanstva, na njihovu žalost.
Zahvaljujući ovoj knjizi, nikad nećemo zaboraviti ničiju ulogu u našem stradanju, kao ni svaku iskrenu podršku koja nam je pomogla u preživljavanju. I zato hvala Iliji Iliću što ono što ne smije pasti u zaborav nije palo; što je tragom intervjua i tekstova iz najtežih naših godina omogućio da istina o nama zasvijetli kao svjetionik prema budućnosti kojoj idemo u susret.
Zlatko Grgić
