Jednog dana shvatio sam nešto posebno važno što ću rado podjeliti s vama. Ustao sam vrlo neraspoložen, iscrpljen i umoran. Ali nisam bio umoran od svakodnevnog posla, bio sam umoran od tereta koji nosim a koji nikada nije ni bio moj.
Izašao sam iz kuće osjećajući se kao da cijeli svijet leži na mom tijelu. Ramena su me boljela, glava je pulsirala, čak je i duša bila umorna. Svaki korak, svaki pokret, čak i svaki uzdisaj činio mi se kao napor.
Pitao sam se:
„Zašto sam ovako iscrpljen, kad se ništa strašno nije dogodilo?“
Tada sam na parkiralištu kod željezničkog kolodvora vidio jednog posebnog čovjek.
Na leđima je nosio ogroman ruksak, prevelik za njega. Svaki korak ga je vukao naprijed, kao da pregovara sa samim sobom kako mora izdržati.
Tada primjećujem kako iza njega idu još trojica. Svaki od njih je imao malu, skoro praznu torbu... i bez pitanja, okačili su ih na njegova leđa.
On nije rekao ništa. Nije se okrenuo. Nije rekao „Ne mogu.“ Samo je nastavio – sporije, teže, i poraženije kretati se.
U tom trenutku mi je sinulo:
Nisam ja bio umoran od posla.
Bio sam umoran od tuđe krivice, tuđih očekivanja, tuđih problema i tišina koje nisu pripadale meni.
Bio sam kao taj čovjek – hodao kroz život s ruksacima koje su drugi okačili na mene bez pitanja i dopuštenja.
Tog dana, sam shvatio da mi se u grudima pojavila nova misao koju ću rado podijeliti s vama.
Neke vrste iscrpljenosti ne nestaju snom.
Nestaju tek kad vratiš ruksake.
Kad prestaneš nositi ono što te lomi. Kad prestaneš biti tuđe emocionalno smetlište.
Kad naučiš reći: „To nije moje zašto da vam ja nosim.“
I kad to konačno uradiš osjetit ćeš da si jači. Osjetit ćeš da si slobodniji.
Stoga je moja poruka za sve vas: ponekad nije život težak, nego mi nosimo previše tuđih
torbi i tereta.
Vrijeme je da ih skinemo i krenemo lakši, ali i slobodniji.
Mišo Vlado Perak
