03
Mon, Aug
1 New Articles

Mišo Perak
Typography

ptice_seliceUkoliko ste zadnijh nekoliko dana proveli u Bosanskoj Posvini mogli ste primjetiti da je Posavsko nebo puno ptica selica to jest prvih glasnika proljeća koje se vraćaju u prazna, napuštena i ratom opustošena mjesta plodne i ravne Bosanske Posavine. One koje su toliki put prešle da bi se zaštitile od hladnoće i zimskih dana ponovo se vraćaju tu u svoje staro gnijezdo da bi opet izveli jednu generaciju mladih koji će ih u budućnosti naslijediti. Za razliku od nas ljudi, one znaju gdje im je mjesto i gdje im je najbolje, a mi? Da li mi to znamo!

Da li znamo zbog čega divlje guske lete u jatu koje ima oblik slova V? Čim guska zamahne krilima, stvara se tlak zraka koji pomaže guskama iza nje. Jato koje zauzme oblik slova V može svladati najmanje 71 posto duži put nego da svaka ptica leti sama za sebe. Ako pak guska napusti jato, odjednom osjeti da je nešto teško vuče prema tlu i odmah se vraća u skupinu. Poput divljih gusaka, i mi ljudi koji surađujemo ići ćemo istim putem brže i lakše ćemo doći do cilja nego oni koji to pokušavaju postići sami. Kad se guska predvodnica umori, postavi se na kraj jata, da se može odmoriti, a njeno mjesto odmah zauzme druga. Da ljudi imaju pameti kao te malene ptice, shvatili bi da njihov osobni uspjeh ovisi o suradnji i naizmjenično bi obavljali teške poslove te dijelili poteškoće vođenja skupine.

Ptice koje lete na kraju jata obavještavaju o svemu one na čelu skupine. Važno je da guske koje su u pozadini budu veoma glasne, inače ih vodeće neće čuti. Ako neka guska oboli ili bude ranjena, druge dvije će otići s njom iz jata da joj mogu osigurati zaštitu. One ostaju s njom sve dok opet ne bude sposobna nastaviti put ili ne skonča. Potom guske krenu na put da sustignu svoje jato ili se pridruže drugom. A mi ljudi? Da smo barem i mi tako požrtvovni jedni za druge bilo bi nam i lakše i bolje. Ne moramo biti doktori znanosti da bismo razumjeli ta prekrasna stvorenja - dovoljno je zaustaviti se i pažljivo ih promatrati...

Možda se iz toga nešto i nauči, budimo uporni kao ta mala-prekrasna stvorenja i vratimo se svome gnijezdu koje nas uvjek i na istom mjestu čeka. Vrati mo se svojoj Posavini koja nas još uvjek kao majka zove k sebi. Vratimo se svom Garevcu kao odrasle i pametne osobe koje neće samo negativno o njemu misliti. Uostalom rezultati što se u Garevcu napravilo su vidljivi, a mislim da se toga još puno može zajednički napraviti. Tko je naučio da dolaskom kući dođe i nađe uredno dvorište i okoliš, tako treba misliti i na svoje rodno mjesto. Svatko se više voli voziti čistom i po noći osvjetljenom cestom, nego blatnjavom, i u travu zaraslom. Zar nam još uvijek treba rupava i smećem prekrivena mračna cesta. Zar neznamo razlikovati bolje od lošijeg. Izgled jednog mjesta ili sela je slika i karakter tih žitelja koji tu žive ili koji kao i mi povremeno tu dolazimo i posjećujemo rodbinu i prijatelje te idemo na groblje i našu crkvu.

Ako to skupa shvatimo i zajdnički zacrtamo jedan plan i prioritet za razvoj Garevca, kojeg možemo nazvati recimo "GAREVAC 2020." i time potaknemo i povratak mlađih, sposbnijih i školovanih a ne samo starijih žitelja i umirovljenika u Garevac i općenito Bosansku Posavinu to bi bilo ono što treba jednom običnom Posavskom čovjeku i Garevljaninu jer u tim ljudima leži sav potencijal kojega samo treba znati pokrenuti i ako bi to bio veliki broj ljudi koji znaju nešto pokrenuto i završiti cilj bi bio sigurno do predviđenog roka i ostvart.

Za Posavinu piše Mišo Perak