Povijest i sve prije povijesti skriva mnoštvo interesantnih priča kojih nismo dovoljno svjesni, a koje ipak obilježavaju naš prostor i utječu na zbivanja u našem vremenu.
Mjesto gdje smo rođeni i odrastali zovemo zavičajem, a da ponekad nismo dovoljno svjesni kako je naš zavičaj došao do oblika kakav je danas. Kroz povijest ljudi su gradili, razarali, stvarali i rastvarali da bi danas imali to što imamo; i obično slabo bacimo pogled što je to naš zavičaj prošao u vremenu iza nas, iako su sva ta zbivanja rezultat onoga što imamo danas. I možda onda netko nekad virne u škrinju povijesti da bi izvukao neke zanimljive informacije.
Nismo svi stručnjaci za povijest, ne bavimo se znanstvenim istraživanjem i sustavnom analizom povijesnih dokaza, pa se stoga u tom smislu oslanjamo na naslijeđe povjesničara. A oni kažu da povijest počinje otkrićem pisma što čini začetke ljudske civilizacije; puno duže razdoblje prije toga nazvali su prapovijest, koje traje od pojave čovjeka do otkrića pisma, a sve do pojave čovjeka nazivaju pretpoviješću. Svako navedeno razdoblje se, dalje, dijeli na doba koja se razlikuju po karakteristikama i svojstvima.
Pretpovijest možemo sagledavati kroz geološka razdoblja koja su podijeljena na četiri eona (hadij, arhaik, proterozoik i fanerozoik), a oni na deset era; ere su, dalje, podijeljene u 22 perioda, periodi na epohe. Prema povijesnim podacima, u eri kenozoik i njezinom mlađem periodu kvartaru na Zemlji se pojavio čovjek. Starija epoha kvartara, pleistocen, u cjelini se poklapa s arheološkim razdobljem paleolitika. Tako počinje prapovijest.
Prapovijest se dijeli na kameno i metalno doba, a oni se raščlanjuju na starije kameno doba ili paleolitik, srednje kameno doba ili mezolitik, mlađe kameno doba ili neolitik, bakreno doba ili eneolitik, brončano doba i željezno doba. Svako doba ima svoje kulture i predstavnike koji su istraženi i o kojima postoje stanoviti dokazi na kojima su izvedene pojedine pretpostavke. Ta razdoblja stavljaju se i u nekakav vremenski okvir koji se proteže od 2.500.000 godina prije nove ere do pojave prvih pisanih izvora, a oni se pojavljuju u različitih naroda i različito doba. Prema dostupnim podacima, pisani izvori najprije se pojavljuju u Mezopotamiji i Egiptu u četvrtom tisućljeću prije nove ere. Sve nakon toga zovemo poviješću.
Na području Podvučjaka također se mogu pronaći mnogi prapovijesni i povijesni lokaliteti i artefakti, veći ili manji, bogatiji ili siromašniji. Ostatke najdalje prošlosti nalazimo na Kadru, Gornji Svilaj.
Kadar je paleolitski lokalitet. Istraživači su provodili iskapanja u više navrata od 1965. do 1976. godine te zaključili da nekoliko naslaga potječe iz vremena kasnog graviettiena (kultura mlađeg paleolitika prema nalazištu La Gravette, Francuska; okarakterizirana je kremenim oruđem sa strmo retuširanim hrptom koštanim izrađevinama, špiljskim gravirama i reljefima te ženskim kipićima), a još dublje su otkrivene naslage s ostacima velike starosti, kulture moustériena (kultura srednjeg paleolitika prema nalazištu La Moustier, Francuska; okarakterizirana je klinovima, okresinama, tjelesnim ostacima iz ukopina).
Kao najstariji lokalitet u Podvučjaku taj prekrasni brežuljak koji se izdiže iznad Save zahtjeva malo više pozornosti. Poznati arheolog Đuro Basler (1917-1990), koji je radio istraživanja na ovom području, tvrdio je da postoji mogućnost da su ljudi kulture moustériena naseljavali ovo područje u vremenskom razdoblju od 50.000 – 35.000 godina prije nove ere. Po izgledu, tvrdi se, to su bili ljudi niski, čvrsto građeni i širokog lica. Od pronađenih predmeta na ovom lokalitetu većina njih služila je za lov i spremanje hrane. Prvi stanovnik ovih krajeva upotrebljavao je sjekire od kamena, oruđa i oružja od kostiju te razna šila, bodeže i vrhove od strelica od različitih životinja. Glineni predmeti također su bili predmet njegovog interesa. U to vrijeme, paleolitski čovjek nije bio vičan gradnji, nego je koristio udubljenja u stijeni. Slična situacija mogla se očekivati i negdje na Krndiji, u Potočanima koja također skriva paleolitske naslage. Pronađeni arheološki materijal na Krndiji potječe iz najstarijih faza mlađeg paleolitika.
U mirnim šumama na Lipi skriven je biser davne prošlosti, nazvan Pivnicom ili Gradićem. Priča o Pivnici započinje negdje u ljeto 1956. godine kada fra Anto Tolić dolazi za župnika u Potočane. Dvije godine kasnije uočio je da su seljaci oranjem izvukli na površinu keramičke dijelove za koje je zaključio da zasigurno pripadaju nekoj davnoj prošlosti. Stoga se obratio Zemaljskom muzeju u Sarajevu koji iste 1958. godine provodi probna iskopavanja. Istraživači su zaključili da postoje dva sloja, stariji i mlađi. Stariji sloj pripadao je eneolitskoj kostolačkoj kulturi, a mlađi kasnijem brončanom dobu. Dvije godine kasnije sustavno se provode iskopavanja kako bi se prikupilo više informacija o pronađenoj kulturi. Pri iskopavanjima na ovom arheološkom lokalitetu pronađena je jedna nastamba, zatim ukrašena i neukrašena keramika raznih boja, kalupi za lijevanje kopalja, razno oruđe i oružje te drugi artefakti. Budući da je Pivnica jedini lokalitet s čistom kostolačkom kulturom, jer nije bilo miješanja s drugim kulturama, to mu daje osobitu posebnost. Kostolačka kultura je neolitska kultura nazvana prema lokalitetu Kostolac u Srbiji. Stanovništvo kostolačke kulture pretežito se bavilo poljodjelstvom i stočarstvom; djelomice su poznavali uporabu i preradbu bakra. Naselja su se podizala na povišenim riječnim terasama ili na teško pristupačnim mjestima uz riječne tokove. Prekrasna pogled na Savu s lokaliteta Pivnica može tomu posvjedočiti. Prostrane pravokutne kuće građene su od pletera omazanog ilovačom. Ljudi kostolačkog doba izrađivali su vrlo kvalitetnu keramiku tankih stijenki, sive, crne ili, rjeđe, oker boje, sjajno uglačanu. Pri ukrašavanju su se primjenjivale nove tehnike i motivi: brazdasto urezivanje i utiskivanje žigova s geometrijskim uzorcima (pravokutnici, viseći trokuti, cikcak vrpce, šahovnice i dr.) ispunjenih bijelom inkrustacijom.
Osim Pivnice, eneolitski ostaci pronađeni su Donjem Svilaju u obliku bakarne sjekire s križno postavljenim sječivom i rupom za nasađivanje, u Gornjem Svilaju na lokalitetu Prodanovića kuće te kod Dobora.
Kasno brončano doba ili starije željeno doba ostavilo je traga u Gradini kod Novog Grada, a na tom brežuljku postojalo je naselje u prapovijesti i srednjem vijeku. Fragmenti slične starosti pronađeni su Zoricama, lokalitet Mihaljevića bregovi i lokalitet Polja. Prapovijesno naselje Vladićka također je kod Novog Grada.
Ostaci željeznog doba pronađeni su i u Novom Selu, lokalitet Tolića Brdo. Mlađe željezno doba zavuklo se u Svilaju na lokalitetu Bršćanica, gdje je postojalo i prapovijesno naselje.
Antičko doba uglavnom je bogato ostacima rimske prošlosti. Tu su lokaliteti Grabik i Nevoljica u Donjem Svilaju, s ostacima rimskih građevina uz potok Stojnu; Jošik koji čuva staro rimsko naselje na staroj terasi rijeke Bosne; skromni lokalitet Orašće u Srnavi također skriva rimsko naselje, a pronađeno je i nešto keramike; u Potočanima je pronađen novac rimskog cara Klodija Albina.
Srednji vijek se očuvao u ostacima naselja Gradine u Novom Gradu; zatim tu pripada groblje na Lipi u Potočanima gdje je djelomično očuvana srednjevjekovna nekropola; Mađarsko greblje i Mramorje u Novom Gradu također je srednjovjekovna nekropola s nekoliko kamenih spomenika u obliku stela te Mađarsko groblje u Grabiku kod Vrbovca gdje je sačuvano oko petnaest stećaka u obliku sanduka. Još jedna nekropola skriva se u Selištu, u Drenovcu, Potočani. Za Selište se navodi da je od prvobitnih 50 stećaka očuvano četiri spomenika u obliku sanduka. I u Odžaku je sačuvan stećak.
Osobit predstavnik srednjeg vijeka je Dobor, koji je bio „vrata Bosne“, često rušen i obnavljan. Oko Dobora postoje i prapovijesni nalazi eneolitske kostolačke kulture i metalnog doba. Dobor je jedan od najbogatijih i poznatiji povijesnih lokaliteta u Podvučjaku i za njega, manje-više, svi znamo. A to je već posebna priča…
Tako izvlačeći list po list iz čarobne škrinje povijesti, o vlastitom se zavičaju može pronaći dosta toga. To je ono što daje pečat ovom prostoru za sva vremena, neizbrisana povijest koja čuči negdje u zakutku vremena, a o kojoj nekako malo znamo. A možemo znati više.
