U prošlosti, dok nije bilo radija, televizije ni kasetofona, da mobitele i druga suvremena čudesa i ne spominjemo, tu je prazninu u narodu popunjavalo izvorno govorno, pjesničko i glazbeno stvaralaštvo.
I to sasvim uspješno. Bilo je i priče, i pjesme, i šale. Ničeg nije manjkalo i ništa ničim nije remećeno. I za sve se - i rad, i počinak, i veselje, znala mjera i vrijeme. Sve je bilo u svojoj pravoj punini.
U proljeće, ljeti i za rane jeseni radilo se od zore dokasna i, nakon večernjeg namirivanja blaga, većinom se brzo odlazilo na počinak. Svi su se radovali suboti, kad se privode kraju tjedni poslovi, a još više nedjelji, danu odmora, molitve, radosti i veselja. Cure su krajem tjedna još trebale pomesti dvorišta i urediti cvijetnjake, za mlađe žene uvijek posla s djecom a momci i muževi završavaju preostale teže radove; kućni gospodari, zadovoljni marljivim šestodnevnim radom i poslenicima, već promišljaju i o sljedećoj evti: koji poslovi slijede, što će se, gdje i s kim raditi, da sve bude dobro i blagoslovljeno.
Nedjelja je svetkovana u obiteljskom zajedništvu, pobožno, vedro i radosno: odlaskom u crkvu, poslijepodnevnim razgovorima starijih po merajama, igrom i pjesmom mlađarije. Nije bilo kola bez šargije a najljepše je kad igru prate i zvuci violine. Uz već poznate, često se moglo čuti i nove kajde, o raznim pojavama i događajima u seoskoj sredini, koje bi daroviti neimenovani pojedinci vješto sročili baš u pravom trenutku. Za djecu je nedjelja bila dan kad su se mogla naigrati do mile volje i opet bi predvečer žalila kad igrama dođe kraj.
Ujesen, kad se pobere ljetina i sve pospremi, bilo je više vremena za odmor te rodbinska, susjedska i prijateljska okupljanja i druženja. I opet će krenuti eglen – vedro ljudekanje o ovim i onim, negdašnjim i novijim događajima i dogodovštinama; o zaslužnim, domišljatim ili po nečem drugome zanimljivim precima, sumještanima ili nekim nejasnim i nestvarnim zbivanjima i likovima iz prošlosti. Često su prepričavana ratna zbivanja, događaji iz vojne službe, zanimljivosti s kakvog putovanja, pa stare priče i legende, poslovice i zagonetke. Naravno, nikad nisu zaobiđene ni seljačke i seoske prilike i neprilike, naročito porezi čije se breme osobito teško osjećalo za nerodnih godina.
Našlo se po selima i rado čitanih epskih pjesmarica. I za zimskih večeri, kao da se sve uživo zbiva, eto Kraljevića Marka, Starine Novaka, Sȅnjaninā Ive i Tadije, Janković Stojana, Tomić Mijata i drugih slavnih junaka i megdandžija; i najtužnije, s njima i neprežalne braće – Predraga i Nenada, još ih žali gora zelena. Za ranih pedesetih godina prošlog stoljeća još bi prošao pokoji guslar posavskim selima, pjevajući za sitnu nagradu po kućama gdje bi ga pozvali. Starijima je to bila radost, zanos u davna, epska vremena i san o istini, poštenju i pravdi; mlađima živa lekcija: ono o čemu u školi uče i slušaju od starijih kao da im se, eto, pred očima događa; svečano i zanosno, baš kako se i pamti slavna narodna prošlost, i pjeva i ljudeka o njoj.
* eglen (tur.) – razgovor; evta, od hefta (tur. ← perz.) – tjedan; kajda (tur. ← arap.) – pjesma u dva deseteračka stiha, obično rimovana, ili s rimom u drugom stihu; melodija; ljudekanje – ugodan razgovor starijih ljudi; meraja (tur. ← arap.) – zemljište u naselju kao javno dobro
