Da, jesam, jaka, neosvojiva tvrđava, stabilna, čvrsta, nepokolebljiva. Ne baš kao nekada, ali svakako neslomljiva, nepokolebljiva, iako prepuna ožiljaka, zato i mudrija, s novim ciljem ispred. Vratila mi se snaga, mentalna čistoća, san, mir, spokoj. Sama danima, mjesecima, godinama. Samostalna, neovisna, sebi jedini nadređeni, upravitelj vremena, samo sebi odgovorna, udovoljavam si sitnicama. Moto mi je: sve što želim, imam, trebam, hoću, mogu, moram.

Dom, kuća, napokon, uvijek liječi. Nerado se osvrćem iza sebe, analiziram, slažem utiske, prebirem. Doputovala sam nakon 16h vožnje autobusom, omamljena, opijena, šmrcava i bolesna. Jedno cijelo popodne i noć i jutro u zagušljivom autobusu sa stajanjima gotovo svakih sat vremena, kroz sva mjesta kroz koja smo prolazili je bilo putnika, ulaz, izlaz ili predaja paketa.

Porukom prijateljica savjetuje, ma naprosto naređuje: "Ukradi što god budeš mogla za sebe: vremena, posteljine, ljubaznosti, hrane ... sve što ti se nađe na putu..." Nisam najbolje u zadnje vrijeme, uspona ni jednog, samo padovi, srećom u razmišljanju i predviđanjima mogućih ishoda raznih situacija. Ne vidim povoljno rješenje za išta. S tim da jedan dan je bio totalni pad "sistema", moga duha, energija nestala, kao davljenik sam se cijeli dan osjećala.

..stigla mi je poruka, prijatelj poslao, dugo sam čitala, jednostavno nisam znala kako ju shvatiti I prihvatiti, ali sad ju shvaćam porukom ohrabrenja…..još sam u svom predugom slijepo gluhom razdoblju istraživanja I traženja sebe, dok je prijatelj uspio definirati sve svojom porukom I jednom jediom rečenicom.

Tmurno, sivilo, bezbojnost, bezvremenost...lutam i gledam pogledom koji nikako da pronađe točku smiraja, s pogledom koji je ukočen, a ništa ne vidim, tek sjene......zamišljena, stojim kao ukopana, dok lagani povjetarac donosi šum mora i miris soli. Polako razabirem žamor razuzdane gomile, zvuk gitare dopire...

“Ja ne znam ništa o tebi ali tvoje riječi sve govore, sve je osim tebe savršeno nevažno, želim te samo za sebe a ne dobivam te, nema te, a ni razuma koji bi govorio za nas, ti si taj s kojim želim sve, baš sve, plesati, plivati, ti si taj s tobom želim ja pronaći neki novi svijet, bez povratka.

Naša dopisnica ovom pričom želi dati recept mnogima koji su u nedoumici što i kako dalje, odnosno kako pronaći svoj pravi životni put. Ona ga osobno nije pronašla ali je shvatila da je vrijeme da ga mora potražiti jer ne želi biti smetalo niti barijera, već samo podrška svojoj djeci.

Sve dok te ne snađe potraga za nečim, ne znaš zapravo koje su to muke, koja su to trčanja i traženja, koja je to potrošnja energije, živaca. Koliko samo strpljenja, diplomacije i snalažljivosti trebaš, a tek kratko pamćenje? Ono je bitno. Zaboraviti sve neugode jer nema naprijed.

Ovo je jedna prigodna priča kao podrška svim onim samcima, koji se posebno u dane blagdana jadno i bijedno osjećaju. Draga moja, dolazi proljeće, a blagdan je tu. A na znanje tebi, jedva sam dočekala zrake sunca, a tko nije?.. Sad prenosim i dio pisma kojega sam pisala ali nisam poslala, samo zato da se ne brineš previše. Jednostavno zato što mrzim pitanja na koja su odgovori prekomplicirani, iscrpljujući.

Politika je život, život je politika... nažalost je sve politika u životu.

Često sam sama, misli su okrenute istraživanju kako će mi biti bolje, sve ostalo važno je izdržati, posebno ono vrijeme koje mi nije baš ni malo ugodno, kad se ne osjećam dobro, kad predosjećam promjene za koje ne znam kako će završiti. Kako se kaže, nelagoda koja visi kao mač u zraku. Sve nedoumice prebroditi nimalo nije lako. Izdržati pritiske, posebno.

Sve se vrti oko obitelji. Kad sam bila dijete, bila sam u njemu a sad, kad sam roditelj, u istom sam položaju. Što god želim, mislim, trebam, moram, uvijek je pod broj jedan potreba svih drugih, a ja ako ikada dođem na red, jer tko sam ja? Bila sam žensko dijete koje je imalo kućne obveze od najmanjih nogu, pranje suđa, čišćenje cipela i podova, glancanje namještaja.

More Articles ...