13
Wed, Nov
16 New Articles

Priče
Typography

brak1Brighton, srpanj, 1991. Ulazim u elitni hotel. Rastem od radosti i ponosa. Ovo je stvarno elitni Brighton, ovo je elitni hotel, a ovo sam ja! Sudjelujem na Obiteljskom kongresu na koji sam, kao izvjestiteljica „Veritasa“ pozvana zauzimanjem vlč. Majstorovića iz Slavonskog Broda i gospodina Marija Živkovića iz Zagreba.

Sve izgleda bajkovito: kao „pravi novinar“ ulazim i vidim: Obiteljski kongres o ljubavi, životu i obitelji, otvara princeza Diana! Wow! Sve je kao u priči za pamćenje.

obiteljPrilazim recepciji, predstavljam se i pokazujem mladoj službenici pozivnicu za Kongres, koju sam već pokazala na aerodromu, pri ulasku u UK. Ona gleda papir, bilježi ime, nalazi ga na listi prijavljenih novinara i traži moju akreditaciju. Nemam! Nitko mi nije rekao da ju moram imati. Mlada djevojka mi strpljivo i polako objašnjava da me ne može pustiti bez provjerene akreditacije. Mjere sigurnosti pojačane su do usijanja, jer kongres otvara Lady Diana. Budući da me već hvata blaga panika, obrazi se žare, pokušava mi pomoći, i ljubazno me pita imam li primjerak časopisa, i da provjeri moje ime ispod tekstova u njemu. Imam, naravno, i tu su uvijek barem dva moja teksta – ali nijedan nije potpisan mojim pravim imenom i prezimenom! Pita me, potom, znam li napamet broj faxa uredništva, koji bi mogao potvrditi moj identitet. Ne znam ima li uredništvo „Veritasa“ fax. Nikada nisam o tome razmišljala. Najljubaznije što je mogla, sliježe ramenima „Sorry!“ i već poziva novinara koji stoji iza mene, gdje se već stvorio red profesionalnih izvjestitelja s ogromnim fotoaparatima na širokim kožnatim remenima obješenim o ramena, i velikim aktovkama s novinarskim priborom. Svi su već nervozni, jer ih poslije čeka i detaljna provjera osobne prtljage. Kasnije sam čula da su LBGT zajednice prijetile da će napraviti „lom“ i da je zato pregledavanje svakoga na ulazu u dvoranu – rigorozno. Očiju punih suza od nemoći odmičem se od pulta, kad me je spazio, s druge strane „linije prolaza, linije sna“ gospodin Marijo Živković. Prilazi mi, pita o čem se radi, i jednosatvno me vodi do recepcije, sad s druge, one „prave strane“. Objašnjava: “Ne brinite, ja ovu gospođu poznam. Ona je iz moga tima.“ Slijedi ljubazan smiješak mlade dame i ja, sad sa smiješkom ko’ dijete koje nije dobro naučilo lekciju, a ipak je prošlo na testu i pristupilo željenoj „ekipi“ – slijedim gospodina Živkovića. Upoznaje me s jednim svećenikom. “Ovo je Maša iz Veritasa“ kaže mu, a meni objašnjava – Ovo je pater Ivan Fućak, hrvatski isusovac. Budite s njim za vrijeme Kongresa. On je tu kao predstavnik Vatikana…

I počeo je prelijep doživljaj, koji skoro do detalja pamtim i danas. Bio je to XVI. Obiteljski kongres, trajao je pet dana i na njemu je sudjelovalo nekoliko tisuća slušatelja, predavača, novinara i gostiju… Kongres je otvorila prelijepa, mlada, stidljiva Lady Diana, kojoj je glas drhtao dok je govorila o obitelji koju „se može različito definirati“, što me je zbunilo, jer sam se prvi put suočila s „varijacijama na temu Obitelj“. Potom je sjela za mjesto predsjedavajućeg člana za velikim stolom na pozornici kongresne dvorane, kad se odjednom, niotkuda, iza njezinih leđa pojavilo nekoliko mladih žena koje su stale iz nje. Mislila sam da je to dio protokola, dok ju jedna nije – počela daviti! Tek kad su sa svih strana počeli bljeskati fotoaparati, i nastala gužva na pozornici, shvatili smo da se nešto opasno događa! Sutradan su sve naslovnice novina osvanule sa slikom šokirane mlade supruge princa Charlesa i majke dvojice sinova s naslovima: “Lezbijke pokušale Lady Dianaatentat na Lady Dianu“. Sad smo shvatili svu ozbiljnost Kongresa! Nažalost, taj je događaj medijski zasjenio sva događanja tijekom pet dana, koja su, sad vidim, bila proročki zloslutna, premda se meni tada činilo da će svijet u budućnosti biti razumniji, pametniji i normalniji, i da neće dopustiti nikakve „varijacije u značenju obitelji“, na što su mnogi ozbiljni, ugledni intelektualci, od genetičara do političara, upozoravali. Predavanja su bila iscrpna, vrlo jasna, vrlo uznemirujuća i vrlo ozbiljna. U pauzama za kavu i ručak bila sam s dr. Ivanom Fućak. Zračio je svetošću prirodnom suzdržanošću, isusovačkom širinom i jasnoćom izričaja sveučilišnog profesora s Gregorijane, te pristupačnošću, koja je obvezivala. Razgovarali smo o svakom predavanju, a meni je na srcu i na pameti bila Isusova Majka Marija, koja se lako uklapala u svako predavanje kao ostvarenje žene – i majke, i sestre, i supruge, i udovice, i djevice, i žene u javnom društvenom životu, i intelektualke, rječju, u svakom identitetu žene. Ipak, s obzirom da nemam nikakvo službeno teološko obrazovanje, bila sam zrnce nesigurna – jesam li u pravu. Odgovorio je: “Vaša razmišljanja o Majci Božjoj se ispravnija i u skladu su s naukom Crkve više nego redovnica-teologinja, koje mi dolaze na postdoktorski studij iz zemalja zapadnog svijeta!“. To me je ohrabrilo, ali i posvijestilo – hrvatski narod u svojoj vjeri ima zdrav kršćanski, katolički korijen koji treba ponuditi svijetu, i tako ga obogatiti i stabilizirati.

Tijekom pet dana Kongresa upoznali smo mnoge drage ljude sa svih kontinenata, jednako zauzetih za dobrobit obitelji na svim kontinentima i u svim kulturama. Iz nekih zemalja, kao i iz Velike Britanije su došle – cijele obitelji. Brigu za djecu tijekom predavanja, „logistiku“ za sve sudionike, sve materijale za novinare i sve druge moguće i nemoguće potrebe odrađivali su mladi volonteri, među kojima je bila i kći Marija Živkovića, Željka. Mlada djevojka živog temperamenta, sjajnih očiju, s osmijehom koji nije silazio s lica, okretna, spretna, brza, pametna (u momnetu je shvatila što je kome potrebno) na mnogim stranim jezicima je rješavala sve probleme „u hodu“ na opće zadovoljstvo i organizatora i sudionika… Slijedeće godine, u proljeće 1991. u Santa Clari (California) sam se, sad s urednom dokumentacijom, našla s mnogo poznatih lica iz Brightona, na kongresu Ljubav, Život i Obitelj, ali s još dramatičnijim upozorenjima kakvim opasnim vremenima za obitelj – srljamo ususret! Mi, Hrvati vratili smo se u – predrat, koji se uskoro razbuktao… Dalj, Vukovar, Baranja, istočna Slavonija – loše vijesti pretjecale su jedna drugu i novinarski prioriteti su bili – što je moguće jasnije opisati što se ovdje događa. Hrvatska je bivala sve ugroženija, a mlada, spretna, pametna, okretna i vesela Željka, studentica medicine, postala je ratna izvjestiteljica – s raznih ratišta za elitne svjetske medije na nekoliko stranih jezika koje tečno govori. Svi smo imali isti san: kad oslobodimo Hrvatsku i ostvarimo Republiku Hrvatsku u njenom punom teritoriju, kad vratimo prognanike u svoje domove, a nadu i vjeru u blagoslovljenu budućnost – postat ćemo „ogledna zemlja dobrote, istinske ljudske radosti i prihvaćanja“. O tom smo sanjali, na tom smo radili i tome se nadali.

Kad ono… “Đavo ne spava!“, kaže mudro naš narod! On samo mijenja lice i taktiku, a isti je „otac laži“ i „ubojica ljudi od početka“ i „tužitelj braće“, kako ga jasno definira Sveto Pismo. Prije dvadeset godina – Sotona je pokušao razbiti i uništiti Hrvatsku i Hrvate oružjem, lažima, potom „hrvatskom“ pljačkom i bahatošću, i na razne druge načine, a danas – „spolnim odgojem“ i „redefiniranjem spola i obitelji“, što slijedi! Ma, neće uspjeti!

Željka MarkićSlažem se s dr. Marušićem da je „Hrvatska danas jedina koja može spasiti svijet“ od civilizacijskog ponora! Ne znam koliko će stanovnika Hrvatske izaći na referendum, ali znam, mi jednostavno ovu bitku Istine i Božjeg plana s čovjekom moramo dobiti. Ne sami, nego ponovno, s Isusovom Majkom! Upravo se održavaju na mnogo strana molitveni skupovi, moli se krunica, posti se za uspjeh referenduma, i Bog nas, sigurno, neće ostaviti same! Mlada, pametna, okretna, sposobna, kreativna i nasmijana Željka koja je 1990. u Brightonu prštala šarmom i optimizmom danas je postala „znak osporavan“. Za nas, Gospin narod – Željka Markić je „brand“, za one koji se opiru Bogu i svojoj savjesti – personifikacija prijetnji i straha! „Nemojte glasovati „Za“, pa makar tako mislili!“ poručuje vrla građanska intelektualka, naša uvažena ministrica Vesna Pusić. Zar ona zaista ne shvaća da je savjest i dostojanstvo djeteta Božjega neprocjenjivo blago koje se ne prodaje ni na novac, ni za ugled, a najmanje za onakav život, kakvog nam ona i njezina stranka nude?! Zanimljivo je kako se Duh Sveti poigrao danas Hrvatskom i Hrvatima! Tko se danas u Njegovo ime suprotstavio političkom, kulturnom i društvenom „establishmentu“ i nadirućoj, bahatoj i bespoštednoj plimi „kulture smrti“? Šačica mladih, pametnih, obrazovanih obiteljskih ljudi i jedan mladi svećenik, koji se ne daju ni zastrašiti, ni zaustaviti. Željka Markić je kao Božji gromobran: sve napade, čuvajući Istinu, prihvaća i oni odlaze u zemlju, a njezina poruka ostaje ista i neoštećena: „Sačuvajmo brak kao Božji plan s ljudima – kao zajednicu jednog muškarca i jedne žene! Za nas danas i blagoslov budućnosti svijeta“.

I sad je jasno zašto je bilo potrebno da budemo na Obiteljskim kongresima u Engleskoj i Americi prije više od dvadeset godina. Da upoznamo Istinu, da shvatimo obim i lica opasnosti za obitelj, da znamo što nas čeka, da bismo danas punim identitetom, imenom, prezimenom i OIB-om zauzeto promicali brak i obitelj kakvi su po Božjem naumu, i molili se za Željku i sa Željkom, danas Markić, i tako se pridružili koloni koja s Gospom i Njenom Svetom obitelji vodi sve obitelji svijeta u kraljevstvo Božje, kako na nebu, tako i na zemlji!“

Preuzeta sa: Obitelj Malih Marija autor Ana Penić