Garevac i mi - promišljanje Miše – Mijata Tokić

Rano preminuli branitelj Mišo Mijat Tokić

U vremenu do, bili smo ljudi kojima je bilo dovoljno ono što su svojim radom i zalaganjem stekli ili sticali.
Eto baš radom i samo radom, bilo na rodnoj grudi, bilo ma gdje drugdje u bijelom svijetu.
A onda rat, a po staroj narodnoj „rat nikome nije brat“, nama se dogodi ono što se dogodi. Mi nismo voljeli rat niti smo ratnički nastrojeni, samo smo htjeli ostati svoj na svome te graditi i čuvati sagrađeno.
Naša tadašnja reakcija odnosno način na koji smo reagirali proistekao je iz duše. Nismo mogli pobjeći od činjenice da imamo obvezu osvrnuti se i na svoje pretke kako bi se dostojno radovali svojim potomcima.
No nije nam ostalo mnogo, ali danas gledajući sve to, možemo ipak trudom bar svoju prošlost ugraditi svojoj djeci u budućnost. Iako je prošlost puna rana , puna trpljenja i muke može sasvim sigurno biti vodilja u stvaranju nam življenja sadašnjeg, a napose budućeg.
Na prostorima gdje smo živjeli pokušali su nam zatrti naše korijenje Hrvatsko, ali zaboravljeno je pri tom da ćemo to utkati u osnovu budućnosti naših predaka.
2.
No danas gledajući malo razboritije na vrijeme kad smo mislili da je bjedno ne poginuti ako treba u ratu za očinsku grudu, možemo svoje rodoljublje iskazati i na niz drugih načina.
Kako, vjerojatno se mnogi ponekad pitamo, načina za tako što svakako je mnogo, ali ponajprije moramo promišljati da kosti naše tamo mirno počivaju obvezujući nas da ne predamo ono svoje kako bi očuvali spoznaju da smo uvijek tamo.
Nekada je neko od učenih rekao da nije nitko onaj koji je svugdje, tako da imajući to u mislima moramo biti Garevljani.
To je ono što nikad ne bi trebali smetnuti s uma kako bi se održali znajući uvijek tko smo i zašto smo. Garevljani su u onim vremenima morali znati i znali su, da su potrebne stanovite žrtve da se obrani ono što se i brani.
Znali smo se žrtvovati onda a danas solidarno učimo štovati te žrtve. Budući da smo tada čuvali očinsku grudu, danas spoznajemo da smo time čuvali sami sebe u svojoj opstojnosti u ovim vremenima čuvamo očinsku grudu.
Zato sada, kad događajima koji su prethodili sljedbenikom služi samo istina i pravednost, onda mi Garevljani znamo biti svoji vlastiti sljedbenici, jer mi smo istina. To najprije zato što vjerujemo u istinu i volimo je, mada ponekad padnemo u iskušenje. Možda zbog neke urođene tromosti ili neodlučnosti.
Kako danas gledati na sve to? Napokon iza svega ostalo nam je jedno, nadati se pravdi iako nas ona zaobilazi. No mi ćemo progovarajući ustrajno čekati vjerujući opet u svoju budućnost i opstojnost.

3.
Svjesni smo sad da nam je to vjerojatno jedino učinkovito oružje, a poštovali smo pravdu kao oružje, od davnih vremena.
Hoće li istina uz pravdu i iskrenost nama pomagati ostaje jedino da vidimo i da širom svijeta gdje god jesmo govorimo o sebi i o njoj. Sad kad promišljamo svemu, vidim da ustrajnost nas Garevljana vraća i vjeru i nadu da će naša prošlost biti poticaj za čudesnu budućnost o kojoj smo sanjali.
Pitate se vjerojatno o čemu ja to sada nastojim napisati koju riječ. Vidite već sam rekao, mi onda odabrali ono o čemu smo sanjali i to jako dugo. U to smo i vjerovali naročito duboko, a onda smo zapali u teškoće proživljavanja svega i svačega. Sada eto kod nekih od nas, osobito kod onih koji smo svoju nadu dočekali izniklu tugu, izvire rodoljublje i sažaljenje.
Želimo se možda okupiti i pomagati jedni druge kako bi sačuvali dali uspomene ili pak ponovo probudili uspavane nade. Svakako znajući da nadanja nemaju vremensko ograničenje, uporno vjerujem ja, a nadam se i svako od nas Garevljana, u naš normalan život umjesto borbe za golo preživljavanje.
Dok nastojim pisati o svima nama, teško mi je tražiti sebe u svemu tome. Vi ste me svakako pronašli čim ste odlučili pomoći mi u kriznim vremenima. A ja sam vam svima neizmjerno zahvalan kao i moja obitelj. Osobno sam bio protiv toga, ali pokrenuli su to ljudi sa svima vama, čija je nesebičnost puno toga rekla, kako bi se ispoljila osobna ljudskost.
4.
Ohrabruje dakle danas pomisao da Garevačka ljudskost nastaje iz prijateljstva i ljubavi prija svega prema Garevcu , a samim tim i prema Garevljanima. Jasno je da bi čovjek u ovim čudnim vremenima potpuno normalno funkcionirao, morao bih biti sasvim zdrav jer kad oboli ili strada, onda ga ovo novo dobo uistinu drobi.
Sam sam se sve ove godine nastojao othrvati i uglavnom sam u tome uspijevao, ali sad vidim da pomoć dobrih ljudi može u krizi biti spas i pokrenuti i pokrenuti čovjeka zajedno s dušom. No to nije po meni jedini rezultat ovakvih akcija..
Vidljivo je iz ovoga da iako smo morali otići sa očinske grude, nismo prestali biti ljudska bića i zajednica, a u svemu eto budi izražaj Garevačke zajednice. Možda je to i naša tradicija koju smo drukčije ispoljavali i iskazivali dok smo normalno živjeli kod svojih domova.
Zato svi dobri Garevljani moraju čuvati uspomenu na ono što nas povezuje kao zajednicu koja uvijek mora imati svoj identitet. Kaos koji je nastao nas jednostavno prisiljava da kao stvaratelji budućeg povezivanja počnemo djelovati.
Danas svoje emotivno stanje trebamo pretvoriti u novu spoznaju o postojanju Garevca i Garevljana. Garevac koji smo voljeli i volimo, Garevac za koji su neki poginuli i ranjeni, se poslije svega može čuvati i vratiti na mnogo načina. Imajući na umu da to možemo jedino mi ponajprije aktivnošću na povezivanju i pomaganju. Ako metodama tipično ljudske obrane svakako uz oživljavanje uspomena na vječito naš rodni kraj.
5.
Eto opet se nameće pitanje – što pisati ovako?
Da evidentirano je i svakome prepoznatljivo sad u vrijeme sadašnje da i u vrijeme nedavno prošlo, da ni država ni predsjednik ni zastupnici narodni, niti itko osim nas ne spominje kalvariju našu.
I mi sami se skoro izgubismo u borbama između tijela i duše, ali ima izgleda, po svemu realnih da se održimo znajući tko jesmo i gdje pripadamo. Moramo znači zadržati ono što nam je od uspomena lijepo i posebno drago ono što možemo darivati budućim generacijama.
O povijesti našoj svakako bi trebalo reći, ali neka to neko koje spremnije od mene koji samo želim dirnuti u vrijeme naše novo, ali svakako u vrijeme dobiveno od očeva i djedova naših. Svakako da sukladno tome uopće nemam nakanu reći da zbog našeg Garevca trebamo živjeti kao isposnici koji se odriču svega, no moramo pronaći pravu mjeru za očuvanje uspomene na učinjenu nam nepravdu.
To niko pa ni mi nećemo moći obmanama, mada su nam to neki Hrvati tokom rata i poslije izravno učinili, već dobrodušnim i iskrenim žaljenjem za Garevac i zajednicu iz koje potekosmo. Mi nismo po genetici prosjaci, nego ljudi koji su krvavim radom sticali i stiču. Nismo naučili dobivati na dar ali eto i to shvaćamo i moramo.
Iz ovog se može vidjeti da plemenitost naših ljudi može postati osnovna vrlina iz koje bi mogli vratiti svoje Garevačko dostojanstvo vrijedno ga uzgajajući kao ostavštinu za budućnost. Neko skeptičan će možda , čitajući ovo reći da tamo gdje nema Garevljana nema ni Garevca.
6.
To je samo djelimično točno i zato nam sad, po meni bar, predstoji tiha borba za oživljavanje i očuvanje Garevca. Način za to je svaka aktivnost kojom ćemo ponajprije definirati slobodu Garevca kao naš konačni i gorući cilj.
Stručno niti analitički prići tumačenju kakva je to sloboda, ja nisam ni spreman niti mogu a i potpuno je bespredmetno govoriti u ovim okolnostima, međutim govoriti o slobodnom Garevcu mogu, jer sam kao i mnogi od vas ili pak većina spoznali vrijednosti naše grude tek onda kad smo bez nje ostali.
Sada poštujući različitosti koje nas tamo okružuju, moramo definitivno stati na stajalište da postojimo i da nećemo tek tako nestati.
Što nam je dakle činiti? Svakako ponajprije to da i djeca naša to moraju znati i uglavnom od nas čuti. To ćemo postići tako ako se združeno upustimo u borbu i ne dopustimo da usahne naša tradicija i običaji svakako osnovne značajke iz kojih je postala naša ljudska narav.
Garevačka narav svakako može biti dobrota koja nebi trebala ostati samo baština, nego nešto što ćemo štujući opet pretočiti u tradiciju. Danas kad načini komuniciranja omogućavaju brze kontakte i spoznaje, moramo se svi založiti da počnemo živjeti opet s Garevcom, u njemu i svim bićem za njega.
Teško nam je sad vratiti sebe, pa i druge, misleći da je to ostvarivo na način da smo opet tamo otkud smo otišli, bar ne svi, ali njegujući svoj duh učvrstimo želju da oživimo Garevac ma gdje bili.

7.
Zato ću nakon svega o čemu govorim, a vjerujem i vi koji ovo pročitate, zagovarati udruživanje i svaku aktivnost koja će vraćati uspomenu na našu tradiciju i običaje.
Ovu humanu gestu Garevljana koji su sa svojim prijateljima pomogli meni, želim usmjeriti na očuvanje zajedništva zajedno sa svime što će vam približavati rodnu grudu s njenim posebnostima koje su nam dale živote.
Vraćajući crte svog identiteta, oživljavajući tradiciju i običaje mogu svakako ići i ovakve humanosti kao ova, ali više svakako vezano uz Garevačku dobrotu nego uz ime čovjeka koji htio samo biti „Garevljanin“ u svom Garevcu.
Zato molim Uredništvo Garevačkog portala, razne Domovinske klubove, kako u inozemstvu tako i u Domovini Hrvatskoj ljude u Garevcu s crkvom te sve nas koji smo nedovoljno aktivni, da se za početak udružimo u vraćanje čovječne i neprikosnovene uspomene na naš Garevac.
Šta nam se u konačnici može nametnuti iz ovakvih promišljanja?
Vjerujem da možemo početi činiti puno više od toga da nam Garevac postane samo epizoda koju ćemo u trenucima suosjećanja potezati i izražavati sažaljenje. Dakle razmišljanje o Garevcu mora nam biti vodilja koja će odrediti budućnost slobodnog Garevca a time i budućnost našu i naše djece.
Svakako i dalje kroz pokoljenja, jer sigurno je čudna budućnost onih koji ništa neće znati o svojoj prošlosti zato se i moramo udružiti da ova garevačka kola, koja već više od desetljeća stoje ma istom mjestu pokrenemo u svjetliju budućnost, ali moramo obavezno na njima naći svoju prošlost.
8.
Ako se neko pita čemu danas to, pa to je život satkan od prošlosti, vremena današnjeg i od budućnosti. Ovo pišem jer znam da ne shvaćaju mnogi da je to suština koja se ne može i ne smije odbaciti. Neko će to i učiniti misleći da je sadašnjost sve, neko pak da je budućnost najvažnija.
Ovi koji tako misle iznenadit će se kada kroše tamo i naiđu na svoje djetinjstvo i svoju očinsku grudu. Tada ćemo mnogi vidjeti koliko je važno imati svoj Garevac, sa svim sokacima, sa svim mještanima i živim i mrtvim.
Sa povijesnom prošlošću koja nas vodi u budućnost. Naša garevačka prošlost nam jamči da nismo niko i niotkuda, imamo očinsku grudu, imamo kakvu takvu sadašnjost pa stoga zajedno gradimo garevačku budućnost iz bilo kojeg kraja svijeta gdje god nas ima.

Mišo Mijat Tokić „Mandić“
Velika Ostrna, 12. sječanj 2003.